Josip Gašparac rođen je 1. listopada 1937. godine u Nedelišću. Osnovnu školu završio je u Čakovcu, a gimnaziju u Varaždinu. Na Visokoj školi za fizičko vaspitanje Univerziteta u Beogradu diplomirao je 1965. godine. Kao apsolvent započinje radni odnos na gimnaziji u Varaždinu 1962. godine. U Osijek dolazi 1965. godine kako bi otpočeo s radom u gimnaziji „Braća Ribar“ kao profesor tjelesnog odgoja. U razdoblju od 1978.-1980. te od 1988.-1993. godine radio je u svojstvu predavača tjelesne i zdravstvene kulture na katedri za tjelesnu i zdravstvenu kulturu Sveučilišta u Osijeku pri Pedagoškom fakultetu u Osijeku, a od 1980.-1988. godine bio je predavač kolegija Atletika na studiju Kineziologije na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. U akademskoj 1990./1991. godini bio je voditelj katedre za nastavu Tjelesne i zdravstvene kulture na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, a 1994. godine izabran je za člana prvog saziva Komisije za djecu i mladež Hrvatskog olimpijskog odbora.

Poslijediplomski znanstveni studij iz kineziologije na Fakultetu za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu završio je 1985. godine, te stekao znanstveni stupanj magistra društveno-humanističkih znanosti iz područja kineziologije, nakon obrane magistarskog rada pod naslovom „Utjecaj nekih antropometrijskih i motoričkih obilježa na efikasnost skoka uvis „FLOP“ tehnikom kod učenika starih 11 godina“.

Znanstveno područje rada bila mu je kineziologija. Autor je više stručnih i znanstvenih radova iz područja kineziologije. U mirovini je od studenoga 1993. godine.

Aktivno se bavio atletikom – skakao je s motkom od 1952.-1962. godine. U tom periodu bio je prvak Hrvatske u skoku s motkom i u skoku u vis kod mlađih juniora i u desetoboju kod juniora. Od 1957.-1962. godine nastupao je u skoku s motkom za prvu ekipu AK Partizan Beograd, tada aktualnom prvaku Jugoslavije.

Trenerski posao započeo je u Varaždinu od 1962.-1964. godine. Atletski trener u AK Slavonija bio je od 1968.-1974. godine. Tada je oformio grupu od deset skakača s motkom, od kojih je najpoznatiji bio Dubravko Pancić, juniorski reprezentativac koji je oborio tadašnji juniorski rekord Jugoslavije skočivši 4,38m.

U klubu se ponovno aktivirao 2006. godine kada je započeo formiranje grupe skakača s motkom, koja je do kraja 2014. godine na pojedinačnim prvenstvima Hrvatske osvojila 101 medalju u svim dobnim kategorijama (34 zlatne, 34 srebrne i 20 brončanih medalja), te je njegovih 28 skakača s motkom nastupilo za reprezentaciju Hrvatske (4 u seniorskoj, 9 u juniorskoj i 15 u kadetskoj reprezentaciji).

Pod njegovom trenerskom vodstvom, skakači Slavonije postavili su čak devet još uvijek aktualnih hrvatskih rekorda – Ivan Horvat u kategoriji seniora (5,62m na otvorenom, 5,60m u dvorani), mlađih seniora (5,62m na otvorenom), juniora (5,60m na otvorenom, 5,50m u dvorani) i mlađih juniora (5,26m na otvorenom, 4,80m u dvorani) te Tomislav Zrno u kategoriji kadeta (4,30m na otvorenom, 4,00m u dvorani).

Najveći uspjeh ostvario je s Ivanom Horvatom koji je 2012. godine ispunio „B“ olimpijsku normu i nastupio na Olimpijskim igrama u Londonu te osvojio srebrnu medalju na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Barceloni.

Njegov predani trenerski rad nagrađen je 2010. i 2011. godine kada je proglašen najuspješnijim trenerom grada Osijeka, a 2012. godine dobio je nagradu „Sokol“ za izuzetna sportska dostignuća. 2014. godine primio je Uzor-trofej “Matija Ljubek” za posebne doprinose u sportu, svojevrsnu nagradu za životno djelo.

Josip Gašparac preminuo je 3. srpnja 2016. godine. Krajem iste godine, Hrvatski atletski savez posthumno mu je dodijelio priznanje za iznimni doprinos razvoju hrvatske atletike.

Karlovčanka Jelica Pavličić (Slunj, 1954.) bila je članica Slavonije od 1973. do kraja 1975. godine nakon čega je u ljeto ’76 sudjelovala na Olimpijskim igrama u Montrealu. Nažalost, nije se probila kroz kvalifikacije do četvrtfinala. Svojim nastupima u dresu osječkog kluba Pavličić je nanizala sjajne rezultate pa je njeno ime utisnuto u povijest kluba – zlatnim slovima.

Jelica Pavličić, sada udana Štefančić, tijekom bogate karijere (1971. – 1979.) čak 16 puta bila je prvakinja bivše Jugoslavije na 100, 200 i(li) 400 metara. Štoviše, još 1974. godine postala je dvoranska prvakinja Europe u Göteborgu (52,64 na 400m), iste godine i osma na EP na otvorenom, a svojim se uspjesima prometnula u jednu od apsolutno najuspješnijih sudionica nekad vrlo popularnog Prvenstva Balkana (začetog davne 1929. godine!), na kojem posljednjih godina, sada kao članovi naših klubova u samostalnoj državi, opet nastupaju i atletičarke i atletičari iz Hrvatske. Naime, kao sjajna trkačica u sprinterskim disciplinama, Pavličić je sveukupno sedam puta, kao članica Slavonije, bila prvakinja Balkana – po dvaput na 100m i 200m, te triput na 400 m, sve u razdoblju od 1973. do 1975. godine. Inače, tijekom karijere, Jelica je u čak devet navrata (Bukurešt, Zagreb, Izmir, Atena, Sofija, Celje i Ankara) osjetila slast šampionskog slavlja na natjecanju najboljih atletičarki Balkana.

O vrijednosti rezultatskih ostvarenja te brzonoge Karlovčanke (u Slavoniju je, s trenerom Dujom Oreščaninom, stigla iz matičnog AK Željezničar), najbolje svjedoči činjenica da su njenih 11,1 na 100m (ručno) i 23,14 (elektronski) na 200m još i danas službeni hrvatski rekordi za seniorke.

Ipak, jedan rezultat je iznad svih: do pobjede na 400 metara na BAI, početkom kolovoza 1974. godine, došla je za 50,98 sekundi što je u tom trenutku bio neslužbeni SVJETSKI REKORD! Trajao je, međutim, samo petnaestak dana, a službeno je verificiran od IAAF-a tek u sklopu Svjetskog atletskog prvenstva 1987. godine u Rimu u knjizi „Progression of world best performances and offical IAAF world records“ tiskanoj u povodu 75. obljetnice Svjetske atletske federacije (IAAF). Pavličić je, ustvari, s 50,98 imala “najbolju svjetsku izvedbu” (kako je nazvana i u IAAF-u) koja u tom trenutku nije službeno označena i kao svjetski rekord, jer je postignut u vrijeme prelaska mjerenja atletskih rezultata s ručnog na elektronsko. Prije Pavličić, svjetski rekord je držala (ručno) čuvena Poljakinja Irena Szewinska (49,8), a nedugo nakon Sofije brža od Jelice (elektronski) bila je Finkinja Ritta Salin (50,78) čiji se, pak, rujanski rezultat iste godine od 50,14 vodi kao prvi službeni svjetski rekord žena na 400m elektronskim mjerenjem.

Dragutin Kerže

Nakon Zdenke Kolenc, kasnije uda(va)ne Leskovac i Majhen (s početka šezdesetih godina 20. stoljeća), sredinom istog desetljeća u Atletskom klubu Slavonija bljesnula je nova sprinterska zvijezda. Kao gimnazijalka Ljiljana Petnjarić osvojila je 1966. u Odesi naslov juniorske prvakinje Europe u utrci na 400 metara, a sezonu nakon toga, u Pragu, i brončanu medalju na dvoranskom Europskom prvenstvu trčeći u istoj disciplini. Jugoslavenska štafeta 4x100m, u kojoj je Ljiljana trčala s već poznatim seniorkama Lubej, Đanić i Šikovec, na dvoranskom Europskom prvenstvu u Dortmundu osvojila je srebro.

Rođena 1948. u Bošnjacima, doselila se u Osijek 1959. i zablistala nakon samo trogodišnjeg treniranja pod nadzorom proslavljenog osječkog trenera Željka Leskovca, kojeg svi svrstavaju, sa Zlatkom Kušecom i Miljenkom Rakom, u tercet neprijeporno najboljih atletskih stručnjaka koje je Osijek imao.

O Leskovcu je Ljiljana mnogo kasnije pričala: „Pamtim ga kao sjajnog psihologa, znao je motivirati svaku osobu, što je i te kako značajno u kriznim trenucima. Na mene je strašno djelovalo kad bi mi govorio, aludirajući na moje odlične školske ocjene u gimnazijskim danima, da sigurno ima još na stotine odličnih učenika, ali tko još ima takve atletske rezultate!?“

Kao najbolja trkačica na prostorima bivše Jugoslavije sredinom šezdesetih godina, osim titula državne, 1965. i 1966. osvojila je šest puta i prva mjesta na tada uglednim natjecanjima prvenstava Balkana.

Nažalost, Ljiljana Petnjarić prerano je (1969.) okončala atletsku karijeru, na što je bitno utjecala i teška ozljeda godinu dana nakon Praga, a bitno je naglasiti da je uvijek nastupala samo za Slavoniju.

Dragutin Kerže

Zlatko Kušec i Josip Gašparac

Cijeli svoj život Zlatko Kušec posvetio je atletici. Svoju sportsku karijeru započinje kao atletičar tadašnjeg osječkog SD “Proleter” davne 1948. godine. Odlaskom na školovanje u Zagreb natjecao se za Dinamo, a tijekom školovanja na Državnom institutu za fizičku kulturu (DIF) u Zemunu nastupao je za Crvenu Zvezdu iz Beograda. Nakon toga vraća se u matični klub u Osijeku kojem ostaje privržen sve do umirovljenja devedesetih godina 20. stoljeća.

Prvi puta na međunarodnom natjecanju nastupio je u Helsinkiju 1954. godine. Ubrzo nakon toga postaje članom državne reprezentacije, a za svoj klub nastupa na međunarodnim mitinzima u Stuttgartu, Ateni, Essenu, Fuldi, Istanbulu i drugim gradovima. Gotovo na svakom mitingu osvajao je prvo mjesto u skoku s motkom.

Njegovi najbolji rezultati su: u skoku s motkom 4,10m, u skoku u dalj 7,22m, na 100m 10,9, a u desetoboju je sakupio 6.654 bodova.

Zanimljiv je podatak da se skok s motkom skakao s aluminijskom motkom koja se nije savijala, a skakači su se prizemljivali u pijesak.

Nakon završetka natjecateljske karijere započeo je zapaženo djelovanje atletskog trenera u osječkom Atletskom klubu “Slavonija”. Najveće uspjehe postigao je sa svojom tadašnjom suprugom Nerimanom Eškić Kušec (danas Kovačić) koja se natjecala u trkačkim disciplinama (100m, 80m prepone) te skoku u dalj. Trenirao je i skakače u vis Ivana Mecanovića i Nevenku Mrinjek te skakače s motkom Branka Slabinca i Željka Ognjenovića. Vjerojatno najveći dio trenerskog posla posvetio je bacačkim disciplinama trenirajući velika imena osječke atletike Peru Barišića i Tomislava Šukera (državni reprezentativci i prvaci u bacanju kugle, osvajači prvih mjesta na Mediteranskim i Balkanskim igrama), Branka Slabinca i Duška Jeremića (koplje) te bacače kugle i diska Lovorku i Dalibora Omrčena te Ivana Šebalja.