Kad sportaš pobijedi, svi mu kliču. Penje se na postolje i preuzima pehar, dok mnoštvo plješće, viče, neki i zaplaču. Zaplaču i oni koji njihovu pobjedu slave kao svoju. Oni su skromni i samozatajni, tako slavni, a nevidljivi. Rijetko se o njima priča i tek će rijetki spomenuti kakve su uspjehe polučili. Jer sportaš niže opipljive uspjehe o kojima se danima priča – oni naoko nevidljive, a toliko velike.
Nagradu dobiju samo jednom godišnje. Toliko su nas zadužili, a zaplješće im se jedan dan u godini. Nekima ni toliko. Oni su podrška kad zapne, po potrebi roditelj, prijatelj, psiholog… Oni su među nama, junaci koji nemaju plašt. Oni su treneri.

Zato ćemo jednu rubriku posvetiti samo njima. Svima njima jer svi to zaslužuju. Bez njih, ne bi bilo ni medalja, ni uspjeha, ni sportaša, pa ni našega kluba. Ali ne njima kao množini – ovaj put na tronu je svaki ponaosob. Nedjeljom, kad je mnogima dan za domor, oni su po klupskim putovanjima, natjecanjima, obukama. Zato ćemo svaku nedjelju posvetiti njima. Neka i oni malo odmore

Napominjemo da ovo nije još jedan suhoparni interview nego ćemo zagrebati ispod površine. Saznati kako dišu, što rade kad ne rade i gdje su im misli kad nisu na stadionu.

Nakon što sam izrešetala trenera Sašu, ispreskakala “kauča” Hrvoja te razbacala trenera Arona, pretrčala trenericu Danijelu, prožvakala lega-trenera Brunu Tera i otputovala s trenericom Ivanom, na redu je jedan, jedini i neponovljivi – Luka Drenjančević!

Luka je, za one koji ga možda nisu upoznali, totalno opušten lik, spreman na sve. Jednostavan, a opet čovjek od akcije!
Kad sam ga pitala hoćemo se čuti navečer ili sutra, odgovorio je: “može odmah?”
Spreman i prije mene, samo što mi pitanja nije poslao… I usput odgovorio!

Prije svega, Luka, moram znati jesi li ispunio rođendansku želju trenerici Ivani? Je li dobila tvoju sliku u kupaćima?
(za više informacija, pročitati kolumnu o Ivani)
Naravno!
(inače, slika je poslana odmah po objavi kolumne i to u službenu trenersku grupu, neposredno nakon što je tajnik Marko objavio bitne informacije vezane za nastavak treniranja, no nije došao do izražaja; kasnije nam je Luka ipak priznao da je sliku drpio s neta, al’ oprošteno mu je, šta ćemo s njim)

Sad kad je zasigurno barem ženski dio publike obratio pozornost na kolumnu (sorry, djevojke, zauzet je), da čujemo nešto o tebi! Osim što si četvrti od četiri brata, što si još?
Tako je, četvrti od četiri brata, odrastao u Koritni, 2003. doselio u Osijek gdje sam živio s najstarijim bratom koji je studirao, dok sam ja tad išao u srednju školu. Kada sam upisao fakultet, previše mi je bila i atletika i faks i sve žene oko mene pa sam se morao za nešto odlučiti i odlučio sam da je dosta atletike za mene. Tijekom faksa sam bio 3 ljeta u Americi. Od 2013. do sada radim u HAPIH CSR (sad svi na gugl što je to) i tu sam do mirovine, šta drugo.
Doktorat?
Da, od 2015. sam na doktoratu i do kraja godine se nadam da ću ga napisati i obraniti.
Kad se već vrtimo oko faksa i doktorata, moram spomenuti Tihomira Florijančića. On  je predsjednik Zbora atletskih sudaca grada Osijeka, a ujedno i tvoj profesor.
Kako ste suci, rekao ti je da mu se obratiš sa “ti”, no ti si ipak “odgodio” taj odnos.
Da, Tihu sam upoznao 2004. godine, kada su on i Zvone bili suci na državnom prvenstvu u Makarskoj, tako da sam ga upoznao 4 godine prije nego što smo se sreli na faksu, kao profesor-student. Tad mi je rekao da ga ne moram oslovljavati sa “Vi” kad nismo na faksu, na što sam ja rekao: “Neka, neka, čekajte VI da ja položim ispit.”. Kad sam položio, rekao sam da sad možemo na “ti” pa se puk’o smijati.
Da se još malo zadržimo na tom “respect” odnosu: tko je kod tebe šef: žena ili ti?
Žena, uvijek žena. Ja ne smijem pisnuti. Evo, ona kraj mene viče: mhm! U principu, moja ti je uvijek zadnja.
Da, draga? Da, draga, naravno! Ma mi se uvijek sve lako dogovorimo. Trenutno nam je najveći kamen spoticanja to što se meni igra nogomet, a nemam kada.
Uskoro stiže šefica svih šefova – prinova?
Još malo, 28.09., čekamo (zapit ćemo, zapit ćemo).
U utorak idemo na 4D pa ćemo ju upoznati pobliže. Sutra ulazimo u koji, Kato, jel’ 23. tjedan? (Kata potvrđuje) Da, evo, 23. tjedan! (Lukica je prava trudnica, sve zna, svaka čast! Pohvala za ovakvog tatu)

Izdvojila sam nekoliko izjava karakterističnih za tebe, pa krenimo redom:
1. “Sve se može!” - Uvijek!
2. Kažu da si flegma, što je s time? Tko kaže da sam flegma? Svi! Neću ti ja reći moj izvor! Ma, žena kaže da sam nervozan jer pišem doktorat (shvati ga, Kato, trudnice su sklone takvim promjenama raspoloženja).
Aaaaaaliiiii… čula sam da te ipak jednom pojela trema. Jedna djeveruša, sigurno nemaš pojma o kome se radi, te je vodila do oltara i rekla je da si se “ukakio”.
Daaa? Joj, čovječe, jesi detektiv!
Kad imaš takvu prekrasnu ženu kraj sebe, onda mora biti treme jer moraš bit siguran da će stvarno reći “da”.
Kaži Štekićki (a.k.a. djeveruši) da se ona u*rala više od mene. (mhm…)
3. Vicomat - aaa, klinci moji, kad su jako umorni i kad spavaju na treningu, onda im ja pričam viceve da ih malo opustim
4. Snalažljiv – pa ako tako drugi kažu, onda jesam; s čim se bavim, u tome sam uspješan. Gdje me baciš, tamo nikad ne ostanem – uvijek isplivam negdje!
Jel’ se sjećaš kada sam prošle godine bio na triatlonu na Boroviku? Ti si bila spiker i rekla si da ne kratim stazu jer je to diskvalifikacija. I jesu te DQ? Ma ne, to je bilo samo par metara, ali vidiš kako sam snalažjiv! (a vidiš kako ja nisam zlopamtilo, uopće se toga ne sjećam… ali zato ove godine imam pik na tebe – inače, sve o ovogodišnjem triatlonu pronađite ovdje)
5. Čula sam da si jako uzoran, toliko da nisi propuštao trening čak ni kad si otišao van u subotu i direktno došao na trening u ponedjeljak - a čuj, ne znam može li se trening u ponedjeljak ujutro uopće nazvati treningom. Nisam propuštao, ali kako sam ga odradio, to samo Bugar zna!

Idemo napraviti presjek tvoje karijere.. Malo nogometa, malo atletike, ajmo redom!
Nogomet igram otkad znam za sebe! Kuća u Koritni mi je preko puta igrališta tako da sam odrastao. Doslovno, na igralištu poslije škole cijeli dan. Kad sam bio jako mali, igrao sam za NK Polet iz Semeljaca, a kad su se u Koritni osnovali pioniri, vratio sam se u svoje selo. Nogomet sam igrao do 7. razreda i onda sam išao u Đakovo na nekakvo školsko natjecanje na kojem sam pobijedio i tako sam počeo trenirati atletiku. Nagodinu sam se već pripremao za državno te sam se učlanio u AK Đakovo (Dakle, Lukaaa! Đakovo?! Ali mlad, lud, oprostit ćemo ti!)
Ali da ti bolje krenem od početka:
- u 4. razredu pobijedio sam na nekom školskom natjecanju i za nagradu sam dobio čokoladu; nisam ju 3 mjeseca htio pojesti koliko sam bio sretan!
- u 5. razredu sam trčao na nekakvoj utrci za Dan grada Đakova i pobijedio, onda pobijedio 6. razred i u 7. sam izgubio i onda sam odlučio trenirati da u 8. razredu ponovo pobijedim jer ne može mene netko pobijediti!
- u 7. nas je razredu pitao profesor želimo li trenirati i počeli smo s treninzima 5 puta tjedno i trenirao sam cijeli 7. i 8. razred
- u 8. sam razredu postao državni prvak na 3000m i 3. na 1000m
Počela je srednja škola i tu je došlo do borbe između dvije velike ljubavi i pitanja hoću li u NK Osijek ili u AK Slavoniju. Zbog ove dvije medalje s državnih sam se zadržao u atletici (logično!)
Da nije bilo tih medalja, vjerojatno ne bi bilo ni mene u atletici.
Onda sam bio prvo kod Senada, zatim kod Stanka i na kraju 2 godine kod mog Bugara, legende najveće na svijetu. (ovo još nitko nije rekao i mislio ozbiljno)
Osvojio sam 15-ak državnih medalja i trčao sam za reprezentaciju na četveromeču 5000m.
Najveći mi je uspjeh ipak nešto drugo: pobijedio sam Marka Grgurića (iznosimo prljavi veš i mračne tajne našeg tajnika, sviđa mi se) u štafeti 4x100m. On je imao 400-tku prije te utrke, a ja sam taj dan trčao 1500m, ali 2-3 sata ranije. Slavonija je imala dvije štafete, a ja sam, naravno bio u slabijoj. Mislim, ja i stotka, mo’š mislit! I ja sam bio u stazi 7, a Marko u stazi 6. Ja sam prije izmijenio i, eto, pobijedio. Pitaj ga, vidjet ćeš.. uvijek mu je neugodno kad mu to kažem.
Pa idem provjeriti: Marko, referiraj se!
Marko: Da, tako je, istina! Bilo je jedno natjecanje gdje je zadnja utrka bila 400m i 10 minuta iza toga bila je štafeta 4x100m. Mi se još nismo stigli ni oporaviti, još smo disali od 400-tke dok smo sjedali u blok (opravdanja, Luka, opravdanja). U drugoj je štafeti bio Luka, trčali smo prvu izmjenu i toliko sam bio mrtav da je Luka, koji je bio dugoprugaš, mene sprintera sašio k’o zeca. Inače sam imao bar sekundu bolje vrijeme od njega na 100m i spori Luka me je uspio pobijediti – i danas mi je to rak rana!

Sad kad smo otkrili mračnu stranu Marka, vratimo se mi na tebe: Što te motivira u sportu? Pobjeda ili?
Ako igram recimo nogomet, da igram za go*no, volim pobijediti! (to je stav! :D) Nije bitno za šta se igra, ali odmalena sam naviknut da mora biti pobjeda – uvijek!
U atletici, čudne stvari su me uvijek gurale naprijed (hm), ali uglavnom je to bila borba protiv samog sebe!

Što kad izgubiš? Nebitno, bio si drugi ili zadnji, ako tad misliš da si izgubio…
Radiš na tome da idući put pobijediš (jednostavno, eto). Prije spavanja razmišljaš što bi možda napravio drugačije, gdje su bile greške i onda radiš na tome da to popraviš da slijedeći put bude bolje (kako sve više djece i mladih, pod pritiskom roditelja, okoline ili samoga sebe, ima upravo problema sa strahom od gubitka (zbog čega čak radije odustanu od utrke i prije nego nastupe), rekla bih da je ovo pravi duh pobjednika! Blago tvojim atletičarima!)
Jesi li tremaš? Nisi?
Šta ja znam, jesam. Nisam. (da, jedno od toga). U principu nisam. Mislim da nisam. Ali jednom me uhvatila takva trema pred natjecanje pa sam zamolio baš Marka našeg da mi pukne šamar da dođem k sebi. On me je tako strefio da sam se skoro onevijestio. Teška ruka, ha? Daaa! Ja sam bio prva, a on treća grupa. Jesi ga i tad pobijedio? Ma nisam, na 400 je bio bolji! (čitajte: pustio ga je)

Zvoni li ti što: Ico, motor, trening?
Jooooj, to je službeno bio bicikl, ako Ico čita! Ma slavili smo rođendan i jedna je prijateljica došla s motorom i sad, kako smo svi htjeli napravit đir pa sam htio i ja. Moj sadašnji kum je sjeo sa mnom iza i malo je krug bio duži nego sam predviđao da će biti. Zakačili smo bankinu i pali. To je bilo 2 tjedna pred državno. Razdrljio noge, polomio zube i eto…

Sigurno se sjećaš još kojeg ekscesa iz vremena Ice.
Trenirali smo Dražen, Marko, Rimac i ja i kako je Bugar smiješno pričao, mi smo rastrčavali i on je viknuo: “P*deri!” i mi smo se okrenuli. Upiš’o se od smijeha!
Kako je on miješao riječi i sve mu je bilo isto, drugi dan sam ja njemu, umjesto “treneru”, rekao “p*deru” i on se okrenuo. Osvetaaa!
(hint: mi smo klub koji širi #samoljubav i pozitivu, bez predrasuda – shvatite ovo kao šalu)

Da skočimo s Ice na tebe – sada si i ti trener! Kako je?
U proljeće 2008. sam prestao trenirati jer sam sve svoje ciljeve ostvario.
Koje? Državni prvak i reprezentacija. Više nisam imao motiva trenirati. Vratio sam se nogometu u Koritni i onda sam se nakon 2 godine, prodao u susjedno selo, Semeljce (tako je nastalo rivalstvo ova dva sela, koja Kohorta, Torcida, BBB – Luka posvađ’o Semeljce i Koritnu). Oni su me tad plaćali, što je bilo super za jednog studenta. Tad su Marko i Dražen smišljali planove kako od kluba s 30 članova napraviti klub s 300 članova. Ja sam im rekao da nisu normalni (nevjerni Toma)!
Ali vidoviti Marko… Dražen je imao glavnu riječ, dok je Marko prenosio zajedničke ideje! Doista su krenule grupe, bilo je interesa i onda se to trebalo proširiti. Pitali su mene i Filipa Grgurića. Filip je počeo odmah to ljeto, a ja sam krenuo po povratku iz Amerike! Dobio sam 5. razrede i bili su doista talentirani. Sjećam ih se i danas: Marissa Bura, Lovro Marđetko, Dea Ljubičić, Matea Veber, Nikolina Užnik i ostali…
Pa stvarno si imao dobru ekipu! Poznata atletska imena.. A, čuj, kako ne bi bili dobri, pa tko im je bio trener!
I eto, onda se Marija Meznarić vratila s porodiljnog i dogovorili smo se da Marija preuzme jedan dio, a ja drugi. Doista smo došli do toga da imamo 300 djece u klubu, što mi je bilo nevjerojatno (ponavljam: vidoviti Marko). Ja sam preuzeo tzv. rekreacijsku grupu koju i danas vodim!
Drago mi je da je i u Osijeku osnovan Kineziološki fakultet i da su Dorotea, Sara, Atila i Horvat pokazali volju te se nadam da ja još neću dugo raditi, nego da će oni preuzeti konce u svoje ruke.

Jesi li strog kao trener? Rekao si da im pričaš viceve, ali opet..
To moraš njih pitati!
Jesam, ali pitam i tebe
Znam biti strog. Uglavnom nisam i pokušavam im olakšati jer moja je definicija sporta: muči se na treningu da bi ti lakše bilo podnijeti muku na natjecanju (surovo, al’ mudro zboriš). Većinom ih pokušavam zabaviti i zafrkavati se s njima, ali kad pretjeraju, dovedem ih u red. Sa 15 sekundi tišine čuda možeš napraviti! Kad čovjek galami, nema pomoći, ali kad se utišaš, onda vide da nešt’ nije dobro.
Znači, ne galamiš nego šutiš? Da, samo pogled! (… ispod obrva ne vidim čeeeestoooo, sad svi!)

Daj nam izvuci neku smiješnu situaciju, da ljudi vide kakva je atmosfera na treningu.
Prije 3-4 godine složio sam im one baš male preponice. Klinci su radili visoki skip i svi ruše. Nikako da preskoče. I sad, kažem ja njima: pa čovječe, kako uspijete srušiti, kad samo treba napravti ovo… Sad će vama trener pokazati. I krenem prepone raditi i ja ne znam šta je meni bilo. Dan danas ne bih uspio to napraviti ni da hoću, ali ja sam tad, od 14 prepona, porušio svih 14! To su mi vjerojatno jedinih 14 prepona koje sam porušio na visokom skipu ikad, ali eto, tad sam porušio od prve do zadnje!

Osim trenerske, imaš još nekoliko karijera. Okušao si se kao spiker…
Pa da, kad nema ove naše Ines brbljave (kašlj, kašlj), onda traže nekog drugog brbljavoga. Nisam ja na tom nivou, ali mogu uskočiti (izmišlja, zovite ga za spikeraj, i on melje).
Odnedavno si i delegat.
U jesen 2018. sam položio.
Dokle si nam s time dogurao?
Sad mogu samostalno vršiti funkciju tehničkog delegata na državnim prvenstvima. (Bravo!)

Za zaokružimo tvoju (prošlu, ali s tobom se nikad ne zna) karijeru pitanjem o nekim ritualčićima pred natjecanje.
Imao sam diskmen i slušao sam Ravela – Bolero (evo ga, klikni tu i slušaj, a ako ne znaš što je discman, klikni tu i saznaj).

Za kraj: tko te šiša!? Ozbiljno, tko ti je frizer? Tu frizuru stvarno treba održavati…
Ma ja sam jedini koji je imao najboljeg frizera (i frizera uopće) u koroni.
Tko? Ja sam sam svoj majstor!
Primaš li ovako nekoga na strane, na crnjaka? Da ti šaljem ljude…
Ma samo prijatelje, tko želi na nulu…
Prijatelje? A neprijatelje? Njih isto na nulu, ali do pola pa se pokvari mašinica. (uuu)
Koga ćemo u slijedećoj kolumni ošišati na nulu? Saru! (pristajat će joj novi look…)
(na fotografiji: Lukin mejkover kroz godine)

Luka nam je, kao pravi tata-mata za viceve, ispričao dva koji su trenutno hit:
Uhvatile plavuša, brineta i crnka zlatnu ribicu i ona im odluči ispuniti tri želje, svakoj po jednu.
Plavuša: Želim biti sto puta pametnija od brinete!
Brineta: Ja želim biti tisuću puta pametnija od crnke!
Crnka: A ja želim biti milijun puta pametnija od same sebe!
Ispuni im ribica želje: plavušu pretvori u brinetu, brinetu u crnku, a crnku u muškarca!

Mujo na ulici prodaje koštice od jabuka.
Dolazi Haso i pita: – Što ti je to?
- Prodajem koštice od jabuka.
- A čemu služe?
- Pojedeš i budeš pametniji.
- A koliko su?
- 5 koštica je 100 kuna.
Kupi Haso i pojede koštice, zastade pa kaže:
- Čekaj! Za 100 kuna sam mogao kupiti 20 kila jabuka, i dobiti 100 koštica umjesto pet!
- Eto vidiš, već djeluje!
- Imaš pravo, daj još pet!

Sad kad smo se nasmijali, u pozitivom tonu saznajmo što o Luki kažu njegovi atletičari:

“Uživala sam na njegovim treninzima i zahvaljujući njemu može se reći da sam naučila trčati i više-manje sve što znam u atletici. Jako je dobra osoba, uvijek vedar, raspoložen za razgovor ili da podijeli neki savijet i zasigurno je najbolji trener .“ Kristina Krajtner

“Trener Luka nam uvijek priča viceve, zabavan je i puno nam pomaže.” Ema Benković

“Trener je jako dobar, voli se šaliti s nama i uvijek je tu za pomoći.” Lara Filaković

“Trener Luka se uvijek lijepo ponaša prema djeci. Zahtjevan je trener, ali bi nam uvijek dao da se poigramo i odmorimo. Pravedan je i pošten prema svima. Cijelo vrijeme nas potiče da damo sve od sebe, a posebno moju prijateljicu Katu koja ima Downov sindrom. Volim atletiku!” Marko Jukić

“Više od godinu dana treniram kod trenera Luke. Jako sam zadovoljna načinim njegovog rada i s veseljem dolazim na treninge.” Antea Ćavar

Tekst: Ines Čuljat Santrić
Fotografije: Luka Drenjančević, privatna arhiva; Element media by Igor Miličić

Za originalne fotografije u svrhu promocije članka i trenera, obratite se na mail so@has.hr