Prošlog je četvrtka (18.06.2020.), baš kako je najavljeno na službenoj FB stranici kluba, stadion Gradski vrt bio najšarenije mjesto na svijetu.
Kraljica sportova pokazala je svoj raskoš – održane su kvalifikacije Erste plave lige.
Zašto su jedinstvene i neponovljive, pročitajte u nastavku…
Kad sportaš pobijedi, svi mu kliču. Penje se na postolje i preuzima pehar, dok mnoštvo plješće, viče, neki i zaplaču. Zaplaču i oni koji njihovu pobjedu slave kao svoju. Oni su skromni i samozatajni, tako slavni, a nevidljivi. Rijetko se o njima priča i tek će rijetki spomenuti kakve su uspjehe polučili. Jer sportaš niže opipljive uspjehe o kojima se danima priča – oni naoko nevidljive, a toliko velike.
Nagradu dobiju samo jednom godišnje. Toliko su nas zadužili, a zaplješće im se jedan dan u godini. Nekima ni toliko. Oni su podrška kad zapne, po potrebi roditelj, prijatelj, psiholog… Oni su među nama, junaci koji nemaju plašt. Oni su treneri.
Počelo je kako je počelo – uslijed Korone, odjednom! Ali ako ima istine u onoj da su “neplanirani trenuci uvijek bolji od planiranih” (B. Dylan), ova je liga definitivno mnogima postala najdraže natjecanje.
I nama je, kao organizatorima, prirasla srcu, priznajemo…
Kad sportaš pobijedi, svi mu kliču. Penje se na postolje i preuzima pehar, dok mnoštvo plješće, viče, neki i zaplaču. Zaplaču i oni koji njihovu pobjedu slave kao svoju. Oni su skromni i samozatajni, tako slavni, a nevidljivi. Rijetko se o njima priča i tek će rijetki spomenuti kakve su uspjehe polučili. Jer sportaš niže opipljive uspjehe o kojima se danima priča – oni naoko nevidljive, a toliko velike.
Nagradu dobiju samo jednom godišnje. Toliko su nas zadužili, a zaplješće im se jedan dan u godini. Nekima ni toliko. Oni su podrška kad zapne, po potrebi roditelj, prijatelj, psiholog… Oni su među nama, junaci koji nemaju plašt. Oni su treneri.
Kad sportaš pobijedi, svi mu kliču. Penje se na postolje i preuzima pehar, dok mnoštvo plješće, viče, neki i zaplaču. Zaplaču i oni koji njihovu pobjedu slave kao svoju. Oni su skromni i samozatajni, tako slavni, a nevidljivi. Rijetko se o njima priča i tek će rijetki spomenuti kakve su uspjehe polučili. Jer sportaš niže opipljive uspjehe o kojima se danima priča – oni naoko nevidljive, a toliko velike.
Nagradu dobiju samo jednom godišnje. Toliko su nas zadužili, a zaplješće im se jedan dan u godini. Nekima ni toliko. Oni su podrška kad zapne, po potrebi roditelj, prijatelj, psiholog… Oni su među nama, junaci koji nemaju plašt. Oni su treneri.