Kad sportaš pobijedi, svi mu kliču. Penje se na postolje i preuzima pehar, dok mnoštvo plješće, viče, neki i zaplaču. Zaplaču i oni koji njihovu pobjedu slave kao svoju. Oni su skromni i samozatajni, tako slavni, a nevidljivi. Rijetko se o njima priča i tek će rijetki spomenuti kakve su uspjehe polučili. Jer sportaš niže opipljive uspjehe o kojima se danima priča – oni naoko nevidljive, a toliko velike.
Nagradu dobiju samo jednom godišnje. Toliko su nas zadužili, a zaplješće im se jedan dan u godini. Nekima ni toliko. Oni su podrška kad zapne, po potrebi roditelj, prijatelj, psiholog… Oni su među nama, junaci koji nemaju plašt. Oni su treneri.
Zato ćemo jednu rubriku posvetiti samo njima. Svima njima jer svi to zaslužuju. Bez njih, ne bi bilo ni medalja, ni uspjeha, ni sportaša, pa ni našega kluba. Ali ne njima kao množini – ovaj put na tronu je svaki ponaosob. Nedjeljom, kad je mnogima dan za domor, oni su po klupskim putovanjima, natjecanjima, obukama. Zato ćemo svaku nedjelju posvetiti njima. Neka i oni malo odmore 
Napominjemo da ovo nije još jedan suhoparni interview nego ćemo zagrebati ispod površine. Saznati kako dišu, što rade kad ne rade i gdje su im misli kad nisu na stadionu.
Nakon što sam “izrešetala” trenera Sašu, ispreskakala “kauča” Hrvoja te razbacala trenera Arona, na redu je jedna dama – trenerica Danijela Černić!
Nju ste sigurno vidjeli (ili niste, ovisi koliko brzo projuri) kako na ulici ili “Srednjici” odrađuje svoj trening. I to kakvi trening – uvjerena sam da prosječan čovjek tjedno ne prehoda koliko ona u danu pretrči.
Danči vam je jednostavno biće pa su takvi bili i dogovori s njom:
- Kad se čujemo?
- Može odmah?
- Može!
I krenule smo. Nakon prozborenih par riječi o vremenu, koroni i ručku, bacile smo se na posao:
Prvo da te svi upoznaju: tko je Danijela? Ajmo krenuti od mlađih dana…
Dobro, ne baš toliko mlađih, može malo kasnije. Tko nam je, dakle, Danijela?
Jedna klasična djevojčica, žena, majka, kraljica i trenerica (kratko i jasno).
Za početak, dotaknimo se tvoje natjecateljske karijere: pobogu, zašto maraton? Zašto si tako duge staze trčala? Nisi mogla opalit‘ stotku i mir?
A znaš šta, krenula sam ja 1989. trenirati bacanje koplja (logično, srodno). Onda se tu negdje zaratilo pa je sve malo stalo i kasnije sam se opet pokrenula i došla na stadion. Nisu to bili klasični, redoviti treninzi.
Pamtiš li tko ti je tad bio trener? Kako ne, Duško Jeremić. Nakon njegovih bacačkih treninga smo jedna kolegica i ja uvijek trčale više od ostalih. Prvo po travi 4-5 krugova, a zatim smo se s vremenom prebacile u 1. stazu i znale otrčati po 10 krugova i tako, meni se to svidjelo. Tada sam upoznala svog današnjeg supruga (aaa <3) i to je prešlo u neke malo duže pruge (životne il‘ trkačke?) budući da je on već trčao dugi niz godina i eto, trčimo do dana današnjeg.
Znači, Čera je kriv za sve? Da! Prvo sam krenula na 7km, pa su onda bile utrkice (pazi, utrkice!) na 10/16km, pa onda polumaraton i tad sam se zapitala: a zašto ja ne bih istrčala maraton? Naravno, izabrala sam najteži u Hrvatskoj, a to je Plitvički (Danijela – princeza ratnica!). Tu sam 2010. godine postala viceprvakinja države (odmah, da ne gubi vrijeme kad je već došla…).
Znači više razmišljaš o životu dok trčiš nego o samoj trci? Pa da, baš o svemu! Što se taj dan dogodilo, što mi padne na pamet tada, tako se opustim (jer tko se ne bi opustio dok trči 42km? Već se vidim: defibrilatooor!!).
O nečemu moram razmišljati jer, ako ne razmišljam, onda mi je preteško. Zato sam i prešla na planinske utrke, da moram razmišljati: aha. ovaj zavoj, ovaj kamenčić, ovaj uspon, priroda…
Pa prvo onaj gadan osjećaj: što ako ne istrčim utrku. Jednom sam trčala maraton, uhvatilo me je koljeno, al‘ rekla sam si zadnja 3km: otrčat ću, puzajući ću doći do cilja. Kad sam to sve prošla, puzala bih (i ja, punih 42km, razumijem te).
Osim toga, motivira me rezultat. Kad si u tome, uvijek želiš biti bolji. Željela sam imati što bolje vrijeme, i onaj što je ispred mene, ma da ga što prije stignem. To danas govorim svojoj djeci na stadionu: nema odustajanja!
Daaa, obožavam trčati, haha! Nisam znala njemački jezik i onda sam, u toj silnoj muci, jer staze su na dvoranskima ukoso nagnute prema 1. stazi pa sam pazila da se ne potepem, rekla: ma idem ja još jedan krug, za svaki slučaj! (jer kako ne poželjeti otrčati malo više od maratona, znaaaam) Sudac se uhvatio za glavu i viče: ooo ne (vidiš da ipak znaš njemački).
To mi se dogodilo i jednom na krosu u Istri, sveti Petar. Vikala sam im da mi kažu koliko još i oni ništa. Na kraju mi rekli da imam još jedan pa mi je Damir (suprug) vikao da se vratim.
Zvoni mi, zvoni! Tamo smo se suprug i ja na cilju zaručili. Zajedno smo utrčali u cilj i eto… Odlučili smo da ćemo okončati našu vezu.
Ne započeti brak nego okončati vezu, ha? Da, hahaha. Otrčali smo skupa tih 15km i on mi je u cilju poklonio prsten. I evo nas, za koji mjesec 24 godine.
Paaaaaa… ma nema popuštanja. Ja sam znala što želim i on mi je znao reći: ako ne odradiš tako i tako, od rezultata ništa. Znala sam da se moram držati njegovog plana i programa što se tiče treninga. A što se tiče života, ovaj… Jel‘ se držiš plana i programa? Samo na treningu! Sad više ni to, sad sam sam svoj majstor!
Možeš biti uzor svojim atletičarima: 4 nastupa na svjetskim prvenstvima, isto toliko na europskim, 11 državnih medalja, 8 državnih rekorda (1 je još aktualan!), u istoj si godini osvojila i Cestovni i Planinski kup, što još nikome nije pošlo za rukom. Da iz prve ruke saznam: je li drugačiji osjećaj nastupiti na nekom svjetskom prvenstvu?
Ma naravno, to se ne može opisati. Samo pojaviti se tamo za mene je pobjeda. To uvijek govorim svojoj djeci (roditelji dragi, obratite pažnju kako naziva Vašu djecu! U tome leži veličina trenera), čim dođeš na natjecanje, osvojio si medalju.
Na takvim je natjecanjima pun drugačije i kod navijanja: ljudi viču tvoje ime, što je meni bilo nepojmljivo. Svi imaju biltene s našim imenima i brojevima.
Onda je bilo vikanja “Croatia”? Ooo, yes, yes!
‘Recimo, leta avionom! Načula sam nešto.
Da, da, da. Nije mi svejedno.
Kako onda preživiš? Ipak si se naputovala na natjecanja. Presječeš jednom kratkom na ex ili?
Sama sebe smirujem… I sama sebi padam u nesvijest
Kontroliram disanje, odvraćam si misli. Eto, zato ti je važan sport, da znaš sam sebi odvraćati misli.Jesam, ali u pozitivnom smislu. Čak mi je veća panika i više me je strah ako nemam tremu nego ako imam.
Što te onda opušta? Imaš li nešto posebno što radiš pred trku, što te baci u zen?
Pa i nemam. Sama sam svjesna da, ako sam odradila dobro sve treninge, da će biti sve ok. Znam da ništa ne mogu pred sam start, nego tek kad utrka krene.
‘
Imaš li nešto što sa sobom nosiš na svako natjecanje? Nešto za sreću?
Haha, ne znam. Jedno sam vrijeme čak razmišljala, Bože grozno zvuči, znaš ono kak‘ kažu bake: nosi preokrenutu potkošulju, nosi preokrenute gače… Ooo, gačeee! Haha, zatim: nosi nešto crveno oko ruke… I? Jesi pokušala? Pa mislim da čak i jesam, nešto crveno jesam. Crvene gače? Nisam imala crvene gače, haha. Dobro, pokušala sam. Ali su bile naopako! Bingo! (lijepo sam vam, dragi čitatelji, rekla da ćemo trenere ogoliti do kraja – to što niste shvatili doslovno… vaš problem
)A jesi li kod drugih primjetila neke rituale, ponašanja?
Nisam ja to primjetila, barem kod maratonaca… Zapravo jesam! Kako je kod nas maratonaca pregrana malo specifična, pazimo jel… Bilo je to jedno svjetsko ili europsko, od crnaca bi očekivali da malo jedu (stereotipi). Ali ne, oni su pretrpali tanjure, sve je vrvilo, i tako dva puna puncata. A koliko su oni mršavi i tanki.
‘
Što si onda ti, budući da je pod tvojom palicom toliko djece? Koliko ih uopće brojiš trenutno?
Trenutno imam 35-40 djece.
Koliko si ih najviše imala u Atletskoj školi u isto vrijeme?
Čak 120, kad sam trenirala više grupa.
Bi li se onda složila s ovom izjavom? Jedno dijete taman imaš, a puno ih treniraš.
Ja, ovaj, što se tiče njih, ja bih se sad rasplakala (i stvarno se rasplakala). Koliko god je teško, sada osobito jer odradim svoj posao pa odmah iza odem s njima na trening, toliko, znači, kad završim s njima trening, oni su mene obnovili. Koliko god djece prošlo, a prošao je doista pozamašan broj pored mene ili pokraj mene ili sa mnom, ja bih samo rekla da su to sve jedna preprepredivna djeca. Kad sam s njima, ponašam se kao da su oni svi samo moja djeca. Dakle, tih 45 minuta ili sat vremena, ja sam njima sve: i mama i tata i svi. Ja u tih sat vremena moram sve znati, što god misle i što god trebaju. Tih su sat vremena oni samo moji! (ponovit ću: kada pošaljete svoje dijete kod tamo nekog trenera, ovo su emocije koje će mu taj trener nesebično dati: ne samo trening, ne svoje znanje, nego ovo! Nakon do poda!)
Najsretnija bih bila kada bi, od svake moje generacije, barem 2-3 ostalo u atletici. Evo, od moje prve generacije (2003.) ostao je Marko Bašić.
‘
Volim raditi, volim se voziti na biciklu, volim šetati sa svojim psom… Volim…
Voliš možda pjevati? Čujem da si u Rusiji izvrsno pjevala ruske pjesme s volonterima.
Haha, da, to je jedinstvena prilika. To nisam pjevala još od osnovne škole i, mo‘š mislit‘, oni baš tu znali! (hitove znaš, Danči, hi-to-ve!)
‘
Voliš i frizurice? Često mijenjaš boju kose.
(svaka sličnost s slavnim ličnostima je slučajna)
Naravno! Sad mi je baš potreban makeover i jedva čekam da se otvore frizerski.
Proslijedit ću ministru, ne brini: Halo, nemojte otvarati sve, ali frizerskiii…
Kad smo već kod izgleda, jedno miss pitanje: tri stvari koje bi ponijela na pusti otok?
Jao, Bože sačuvaj! Ma lako tamo za frizuru. Ponijela bih patike za trčanje. Šta još? Uf, ne znam. Povela bih svog ćuku (Aska, pakuj se). I muža bih povela, eto! (obratite pažnju na redosljed, osobito na ovo “eto”)
‘
Šećer na kraju: koga nominiraš?
Brunu! Neka bude Bruno Ter! (K‘o iz topa! Idući nam je na redu preslatki Bruno)
‘
Sigurno vas zanima kako trenericu Danijelu vide atletičari i roditelji, pa pogledajte:
“Trenerica Danijela za mene je najbolja trenerica. Jako mi nedostaje!” Dora Matijević, atletičarka
“Tena, a naravno i mi roditelji, smo prezadovoljni sa trenericom Danijelom. Svoju ulogu ne shvaća isključivo kao trenersku, nego i kao pedagošku te usađuje djeci pravila ponašanja koja će im biti od koristi kroz život. Trenerica je stroga i autoritativna, ali nadasve pravedna. Pored svega, sposobna je animirati djecu i iznova stvarati kod njih želju da idu na nove treninge.” Marijan Belčić, roditelj “Kod trenerice sam trenirao prije 8 godina i pamtim ju kao dobru i poučnu osobu. Naučila me dosta vježbi i preusmjerila na bacanje.” Marko Bašić, atletičar iz Danijeline 1. generacije “Draga i zabavna trenerica koju vole djeca velika i mala. Na treninzima puna truda i veselja te zabavnih šala.” pjesmicu napisao Gabriel Bolarić, atletičar koji je svoju karijeru počeo kod trenerice
Matej Bolarić, atletičar:
Tekst: Ines Čuljat Santrić
Fotografije: Danijela i Damir Černić, privatna arhiva