Kad sportaš pobijedi, svi mu kliču. Penje se na postolje i preuzima pehar, dok mnoštvo plješće, viče, neki i zaplaču. Zaplaču i oni koji njihovu pobjedu slave kao svoju. Oni su skromni i samozatajni, tako slavni, a nevidljivi. Rijetko se o njima priča i tek će rijetki spomenuti kakve su uspjehe polučili. Jer sportaš niže opipljive uspjehe o kojima se danima priča – oni naoko nevidljive, a toliko velike.
Nagradu dobiju samo jednom godišnje. Toliko su nas zadužili, a zaplješće im se jedan dan u godini. Nekima ni toliko. Oni su podrška kad zapne, po potrebi roditelj, prijatelj, psiholog… Oni su među nama, junaci koji nemaju plašt. Oni su treneri.

Zato ćemo jednu rubriku posvetiti samo njima. Svima njima jer svi to zaslužuju. Bez njih, ne bi bilo ni medalja, ni uspjeha, ni sportaša, pa ni našega kluba. Ali ne njima kao množini – ovaj put na tronu je svaki ponaosob. Nedjeljom, kad je mnogima dan za domor, oni su po klupskim putovanjima, natjecanjima, obukama. Zato ćemo svaku nedjelju posvetiti njima. Neka i oni malo odmore

Napominjemo da ovo nije još jedan suhoparni interview nego ćemo zagrebati ispod površine. Saznati kako dišu, što rade kad ne rade i gdje su im misli kad nisu na stadionu.

U posljednjem (ujedno i prvom) predstavljanju Saša je nominirao (iliti uvalio, kako vam draže) “kauča” Hrvoja Livančića.
Napomena: komentari u (zagradi) predstavljaju moje osvrte pa ih tako i promatrajte.

Pa krećemo… Kako je s Hrvojem uvijek sve opušteno, tako je bilo i sada. Dogovori su tekli ovako:
- Ima li danas, krenuvši od sad pa sve do noći, neki tajming kad ste free? – pitam i molim se Bogu da ne kaže u ponoć.
- Ima! od 12:30 nadalje sam tvoja meta na streljani! – dobro je, nije ponoć, podne je, čak još malo iza podneva (jer kad se bolje vode razgovori neg‘  na prazan želudac, da informacije bolje sjednu)
- Deal! Zovem ako ne ručate…
- Zovi.. na strogoj sam dijeti! – i tako, ja nazvala… pročaskali pa krenuli s pitanjima. Nije to obični set pitanja, više smjernice za razgovor.
I tako, upalila ja diktafon, počeli, završili i – ups: diktafon se izgasio odmah na početku idemo opet - jer dvaput je dvaput
Kad upoznate Hrvoja, upoznate jednu smirenu, staloženu i vedru osobu (sjetite se samo kako biste vi reagirali da vam netko kaže da je diktafon zakazao, a da pritom znate da je prvi april par dana iza vas).
Iiiii idemo još jednom, drugi pokušaj

Kako ste se našli u motci, kako je sve počelo?
Hrvoje: (prvo umire od smijeha jer kao da je to pitanje već čuo nedavno) Pa evo, sin je počeo trenirati motku, a njegov je trener bio moj profesor s fakulteta, pok. trener Josip Gašparac. Često sam prisustvovao treninzima, a u nekima sam čak i počeo sudjelovati.
Motka je bila moja ljubav oduvijek (san je svake supruge da čuje: ženo, draga si ti meni, ali motkaaa…), još od fakultetskih dana. Ne samo motka kao sportska disciplina, nego i biomehanika motke. Jeste kad skakali? Neee, Bože sačuvaj
Kako sam često znao skokove analizirati i biomehanički obrađivati, čak sam počeo na treninzima primjenjivati tehniku snimanja i obrade materijala. Kako je profesor bio “stara garda” i držao se nekih zastarjelih tehnologija koje su se koristile na prijašnjim motkama koje se nisu savijale, tu je tehniku prenio i na ove suvremenije motke, što je u praksi bilo neadekvatno. To je bio jedan od razloga da se aktivnije uključim u motku i počnem se baviti time (may the force be with you).

Tko Vam je bio prvi koga ste trenirali? Logično, sin ili?
Ne, ne, ne (toliko o logici). Ja sam preuzeo i počeo voditi dio treninga, a dio je vodio trener Gašparac. Prvi koji je primjetio razliku u metodama treninga bio je Ivan Horvat koji je, ušavši u krizicu, odlučio izabrati novog trenera i tu nastupam ja (taaadaaaaa).

Sada je, u ovo Korona vrijeme, aktualno pitanje prebivališta i boravišta pa da čujemo koliko dana mjesečno provedete na stadionu kad se radi uobičajeno?
Na stadionu sam svaki dan osim nedjelje.
Znači, ako mjesec ima prosječno 30 dana i od toga su 4 nedjelje, dolazimo do broja 26?
Tako nekako da (nasmije se, al‘ oprezno).
Nadam se da ste onda uredno prijavili prebivalište na stadionu!
Jesam, kako ne, tamo mi stižu računi (htjedoh doskočiti s informacijom da primam mito da ne prijavim nepravilnosti, no lovina je postala plijen pa bolje šutim, mudar neki lik, brže mijenjam temu).

Koliko se čujete s atletičarima u ovo (ne)vrijeme kad se ne družite na stadionu? Kako sad treniraju?
Kao i za vrijeme kad smo aktivno trenirali, svaki dan se čujem s njima, svaki dan smo u kontaktu i dobiju treninge koje oni odrađuju (koja samodisciplina). Treninzi su prilagođeni novonastaloj situaciji (ako vas zanima skaču li motkom po kući – ne). Jasno da ne možemo raditi samu tehniku, no da se oni ne bi zapustili, redovito odrađuju treninge bazirane na izdržljivosti, skočnosti i snazi.

Može li se uopće nekako zamijeniti ili nadoknaditi ovaj period “neskakanja” motkaša?
Ne, to je veliki hendikep, ali kako je njima, tako je i drugima.

Rekli ste da se s atletičarima čujete na dnevnoj bazi, no što je sa stankama? Primjerice ljeto, godišnji odmor… Tad ste isto u kontaktu ili je vaš odnos više poslovan pa tad odmarate i jedni od drugih?
Nema dana da se ne čujemo jer oni zapravo nemaju pauze. Jedina im je pauza eventualni odlazak na maturalac ili, kao sad, Korona pa nismo na stadionu (“Rad oslobađa” – rekao je jedan čovjek, kako li se ono zvao? :))

Da se malo vratimo na Ivana Horvata. Bili ste njegov trener pa da iz prve ruke saznamo kako je biti trener motkašu takvih gabarita?
Fascinantno je bilo surađivati s Horvatom. On je predivna osoba, pošten, izuzetno se dobro odnosio prema treninzima i izvršavanju svojih dužnosti, uvijek je davao 101% sebe. Jedini njegov nedostatak, s mog gledišta, bila je prehrana, odnosno tu smo se razišli u pogledima.

Kad govorimo o prehrani, slažete li Vi jelovnik svojim motkašima ili ga korigirate na neki drugi način?
Ne slažem im jelovnik, ali ih savjetujem. Kao u procesu treninga, tako i u procesu prehrane i svega što je vezano uz njihov sportski život, dajem im jednu veliku slobodu i potičem ih da sami donose odluke (wow!).

Blago Vašim atletičarima, stvarno se prema njima odnosite s poštovanjem. Djelujete dosta smireni, no što kad se dogodi nepravda? Hajde nešto za žutu štampu, krasi li Vas koja opomena s natjecanja?
Istina, smiren sam, no kad se dogodi neka nepravda, neka nepredviđena situacija, oni se znaju izboriti za sebe. Ja stojim iza njih (zuči li vam ovo kao definicija roditelja? Dragi roditelji, kada pošaljete dijete na neki tamo trening kod nekog tamo trenera, taj će trener Vaše dijete gledati, odgajati i prigrliti kao svoje. U tome je veličina imena “trener”).

Još ćemo se malo držati natjecanja. Pitala sam Sašu, moram i Vas: neki rituali atletičara (možda i trenera) pred natjecanje? Nešto za sreću?
Nemam neki ritual, dok su atletičarima rituali postali sastavni dio natjecanja. Svatko ima nešto svoje: Matija, recimo, napravi močvaru od ruku koliko ih ovlaži, a Nikolina nabija čep na motci ne bi li što putem otpalo (sitna, ali dinamitna). Neki se rituali čak više ne mogu primjetiti, ali su definitivno tu i bez toga skoka nema.

Dosta putujete, to Vam je i u opisu posla. Jeste li inače putoholičar?
Volim negdje biti, ali strašno ne volim putovati (bog Merkur se upravo okreće u grobu). Taj period mi predstavlja izgubljene sate u životu (miiir, Merkure). Ne volim pretjerano biti kod kuće, ali bih putovanja sveo na boravak u prirodi, planinarenje, trekinzi, kanuarenje. Često znam otići do Legrada pa se kanuom lagano spustim 200km (!!!) Dravom, uživam i to je to (solo igrač).

Vidim, volite spojiti ugodno s korisnim. Očito volite i spavati. Došla sam, naime, u posjed ove slike s jednog stručnog predavanja iz Zadra.

(k‘o iz topa) Fotomontaža! Ako su slikali Sale ili Aron, to je čista fotomontaža! Ovdje je jasno vidi koliko sam smiren i usredotočen na predavanje, Čisti zen!

Za kraj: koga ćete počastiti (da ne kažem uvaliti) da slijedeći zagrije stolac i odgovori na pitanja?
Aron! Bez razmišljanja, Aron! (eto, Arone moj, you‘re next!)

Za kraj, saznajte što o svom “kauču” kažu njegovi atletičari:
“Zabavan, strog, prijatelj za bilo kog‘!” Ivan Paravac
“Treninzi su uvijek super, zezamo se i radimo. Hrvoje je uvijek tu da nabaci neku šalu, ali i da bude ozbiljan kada je potrebno.” Nikolina Užnik
“Hrvoje Livančić jedna je od osoba koja stoji iza uspjeha skakača s motkom. Bez njega ne bi bilo Ivana Horvata ni svih ostalih skakača koji danas dominiraju na prvenstvima Hrvatske i ostalim natjecanjima. Jedino što mu svi možemo reći je hvala što je imao strpljenja i volje dovesti nas sve na visoku razinu hrvatske atletike.” Dario Prekl
“Uvijek je vodio brigu o nama, bilo to vezano za probleme na treningu ili naše privatne probleme. Nastojao je pomoći i uvijek biti uz nas.“ Sven Salaj

Tekst: Ines Čuljat Santrić
Naslovna fotografija: Hrvoje Livančić, privatna arhiva