Kad sportaš pobijedi, svi mu kliču. Penje se na postolje i preuzima pehar, dok mnoštvo plješće, viče, neki i zaplaču. Zaplaču i oni koji njihovu pobjedu slave kao svoju. Oni su skromni i samozatajni, tako slavni, a nevidljivi. Rijetko se o njima priča i tek će rijetki spomenuti kakve su uspjehe polučili. Jer sportaš niže opipljive uspjehe o kojima se danima priča – oni naoko nevidljive, a toliko velike.
Nagradu dobiju samo jednom godišnje. Toliko su nas zadužili, a zaplješće im se jedan dan u godini. Nekima ni toliko. Oni su podrška kad zapne, po potrebi roditelj, prijatelj, psiholog… Oni su među nama, junaci koji nemaju plašt. Oni su treneri.

Zato ćemo jednu rubriku posvetiti samo njima. Svima njima jer svi to zaslužuju. Bez njih, ne bi bilo ni medalja, ni uspjeha, ni sportaša, pa ni našega kluba. Ali ne njima kao množini – ovaj put na tronu je svaki ponaosob. Nedjeljom, kad je mnogima dan za domor, oni su po klupskim putovanjima, natjecanjima, obukama. Zato ćemo svaku nedjelju posvetiti njima. Neka i oni malo odmore

Napominjemo da ovo nije još jedan suhoparni interview nego ćemo zagrebati ispod površine. Saznati kako dišu, što rade kad ne rade i gdje su im misli kad nisu na stadionu.

Stazu slavnih otvara trener Saša Šešum pa krenimo…
Opušteni razgovor, s jedne strane moja malenkost, s druge strane Sale. Bez napetosti, treme, panike.
Komentari u (zagradi) predstavljaju moje osvrte pa ih tako i promatrajte.

Kako svaka priča ima glavu i rep, krenimo s glavom: opiši se, ali ne onako uobičajeno. Reci nam, što radiš kad ne radiš?
Sale: Dobro pitanje (ha!). Naravno da i dalje radim. Smišljam i prilagođavam treninge u skladu s novonastalom situacijom (za one koji budu ovo čitali za 1000 godina: korona, ljudi moji, korona!). Sve trenažne procese prilagodili smo tako da se mogu odraditi kod kuće ili oko kuće, pritom vodeći računa o sigurnosti da ne ugroze zdravlje, ali da ipak ostanu koliko – toliko u formi da, kad ovo sve prođe, možemo nastaviti normalno trenirati. U suradnji s trenerima i atletičarima kluba, u tijeku su snimanja videotreninga (sad svi trk na fejs) pa tako nastojimo ostati aktivni.
Velika većina atletičara shvatila je ove kućne treninge ozbiljno i odgovorno (znamo, pratimo ih na fejsu), redovito ih provode, ali naravno, svi jedva čekamo da se vratimo na stadion.
Eh da, s obzirom da se privatno bavim uzgojem ruža (brzo lajkaj, i to je na fejsu), većinu slobodnog vremena, osobito ovog proljetnog, provodim u cvijeću (kaže i nasmije se, pritom ne znajući da se ovo “kad ne radiš” zapravo i je odnosilo na slobodno vrijeme – sve Vam je jasno!).
Naravno, tu je i obitelj, sad imamo malo više vremena za druženje (bingo!), a kako su neki članovi obitelji sportaši, oni redovito provode trenažne procese, dok ja nekad bacim oko, u kontrolu (dakle, kad ne radi – radi!).

Zašto baš atletika? Mislim, sve je to lijepo, kraljica sportova, ovo – ono, ali u materijalnom društvu, gdje je imperativ nogomet, kako je isplivao baš ovaj sport?
Odgovor je zapravo vrlo jednostavan: pojedinačni sport gdje svaki pojedinac ima iste izglede. Ispred vas je skakalište ili staza, imate metar, štopericu i sve ono što ste godinama radili imate priliku pokazati. Ovisite isključivo o sebi i to je to: nema druge utrke, nema ponavljanja, skrivanja iza drugih… U principu vrlo jednostavno (kako jednostavno? Čovjek je dao definiciju atletike od koje trnci prođu kad slušate).
Drugi dio odgovora leži u jednoj osobi koju sam upoznao 2009. godine (sigurno je ljubav), gospodinu Hristo Gergov (ipak nije), bivšem treneru u AK Slavonija-Žito. Znanje i ljubav koju taj čovjek ima prema atletici, osobito prema utrkama s preponama, je ogromno. To je bio okidač koji me je okrenuo trenerskom poslu.

Kako obitelj gleda na tvoj posao? Bude li nekada teško? Sve te obveze, putovanja, radni vikendi…
U principu, odlično. Veliki dio obitelji se bavi sportom (upravo atletikom, tako da tata nije jedini zaljubljenik) pa smo navikli na to. Ponekad nije lako, česta putovanja i izbivanja, no vrlo smo prilagodljivi. Prati se redovno sport, a glavna tema u kući je, naravno, atletika.

Ne mogu, a da ne pitam Imaš jedno iskustvo koje mnogi nemaju, pa: kako je trenirati člana obitelji?
Nije to tako veliki problem kako izgleda. Ako se držite osnovnih načela, nije teško razdvojiti privatno od poslovnog (znate kako kažu mađioničari: ovo nemojte pokušavati kod kuće!). Ne vidim nedostatke, vidim samo prednosti, a što se tiče samih trenažnih procesa, oni su za sve isti. Nema veze jeste li član obitelji ili ne – radite ono što se od vas traži i to je to (Dorotea, izdrži! ).

Da se malo odmaknemo, a ipak ostanemo u obitelji: vežeš li se za atletičare?
Iako ovo oni možda ne bi trebali pročitati (zato i pitamo, hihi), naravno da se vežem. Pokušavam svoj posao odraditi profesionalno, no tu su svakodnevni treninzi, natjecanja i putovanja i morate biti povezani, ponekad ste roditelj, ponekad i psiholog. Trenerski je posao takav da s njima prolazite sve njihove faze, uspone i padove, uspjehe i neuspjehe. U tome je ljepota rada sa sportašima (dragi roditelji, ne zaboravite ove riječi: kada vidite svoje dijete na postolju, čestitajte heroju koji ga je do tog postolja doveo).

Da malo pobjegnemo (da ne kažem otrčimo) od atletičara: koji je tvoj najveći uspjeh, što bi izdvojio? Svi se sjećamo Dominikovog najboljeg rezultata Europe otrčanog “pod tvojom palicom”. Hajdeee, izaberi jedan broj…
Nisam siguran što bih izdvojio kao najveći uspjeh: je li to rezultat Dominika Škorjanca iz 2018. godine ili je zlato Mie Wild na Svjetskim dječjim igrama, jesu li to državni rekordi… (pa ti budi dobar trener, Sale! Eto ti sad!)
Mislim da bih ipak izdvojio ispunjenu normu za Europsko prvenstvo za mlađe juniore Dominika Škorjanca na 400m prepone, s obzirom da je to prvi trkač iz kluba nakon dugo vremena koji je ostvario takav uspjeh.

Kako proslavite pobjede na natjecanjima? Očito stalno imate razloga za slavlje, nije lako…
Naravno da se svaki uspjeh proslavi (ak je pivo, pozivamo se!). Na ekipnim, odnosno kup natjecanjima je najzanimljivije: često na našim snimcima možete vidjeti nešto tipa “hip – hip – hooray!”, odnosno “AK – Slavonija – Žito” (ništ‘ od piva!).
Što se tiče pojedinačnih (ili ipak….pivo, bar šampanjac?), svaki atletičar ima svoj način ulaska ulaska u blok, pripreme za skok… (ne, ipak ništa!).
Najduži performans na startu ipak ima, možda da ga ne imenujemo javno… Hajde sad, kad si počeo, moraš reći!
Škorjanc (aha, njega smo već otračali, ali može još)! On ima poseban performans pa je često na meti startera koji ga upozoravaju da malo požuri da utrka može početi (pa što ga požuruju kad ionako prvi stigne na cilj?!).

Eh, misli mi čitaš! Baš te hoću pitati imaju li atletičari (ili ti) neke rituale pred natjecanje, nešto za sreću. Ivanišević je pred meč gledao Teletubbiese, pa ako može on, što ne bi mogli i vi! Da čujem…
Da, da, neki imaju posebne, da ne kažem sretne čarape, neki sretne sprinterice, iako su u dosta lošem stanju, to je uglavnom to (Ivanišević nije prao čarape tijekom cijelog turnira. Nije da dajem ideje, samo kažem…).

Proglašen si najboljim trenerom za prošlu i pretplošlu godinu. Što to za tebe znači? Sad si k‘o na izboru za miss
Da, 2016. godine Nagrada za volonterki rad, 2018. i 2019. godine Nagrada za najboljeg trenera (ooo, i volontira, sad ak‘ kaže da je za mir u svijetu, žiri na noge pada).
Znači mi, jako mi puno znači, osobito zato jer dolazi od kolega trenera, odnosno Uprave Kluba. Prije svega mi to znači zbog atletičara jer da nema njih, ne bi bilo ni ovog uspjeha (političari, ovo je stav). Da atletičari ne provode moje zamisli, ne bi ostvarivali uspjehe temeljem kojih sam ja proglašen najboljim trenerom. Sinergija sportaša i trenera jako je bitna za uspjeh svakog pojedinca, pa tako i moj.

Kad ti već na izboru za miss tako dobro ide, evo još jedno: da možeš, koje bi promjene u svijetu napravio?
Promjene u svijetu? Pitanje za milijun kuna (evo ga, tek je dobio lentu, a već milijunaš). Zaustavio bih svaku vrstu nasilja, sukoba i sva sredstva koja se koriste za bespotrebno naoružavanje velikih sila. Preusmjerio bih ih, naravno, u sport (ovako je nekako Lukašenkova missica došla u Parlament, garantiram…).

I za kraj (ili skoro kraj): koje su, po tvom mišljenju, tri najvažnije osobine svakog trenera i svakog atletičara?
Mislim da je to teško staviti u tri točke, no pokušat ću.
Tri osobine dobrog trenera su: stručnost, komunikacija, motivacija. Pod prvim mislim na poznavanje određenih znanja, vještina, potrebu stalnog učenja i usavršavanja. Komunikacija podrazumijeva način na koji trener komunicira sa sportašima te način na koji mu prenosi svoja znanja i vještine, a motivacija je način na koji trener uspije motivirati sportaše da budu u fokusu i daju sve od sebe.
Tri osobine vrhunskog sportaša su disciplina, ustrajnost i motivacija. Biti discipliniran podrazumijeva trenažni proces, ali i privatni život, odnosno školu i obitelj. Ustrajnost znači da nema odustajanja na prvoj prepreci, da ne kažem preponi (aha, praktičar!), a motivacija znači u svim situacijama ostati motiviran i raditi na samomotivaciji.

Za kraj krajeva – od glave s početka, dođosmo do repa: bilo bi lijepo da još nekoga ispretresamo kao tebe pa slobodno “uvali” nekoga. Iliti finim rječnikom: koga nominiraš kao slijedećeg trenera superjunaka?
Prebacio bih lopticu našem dragom “kauču”, kako ga od milja zovu njegovi atletičari. Znači, nominiram Hrvoja Livančića!

Ono što Sale ne zna: pronjuškali smo što njegovi atletičari kažu o njemu, a čuli smo ovo:
“Naš trener je trener za atletiku i za život. Naučio nas je ne samo trčanju, već i poštovanju i disciplini.” Šime Demo
“Trener svakome članu grupe daje puno pažnje – vidi se da mu je stalo do naših napredaka i rezultata. Uz to, trudi se razumjeti naše probleme i prepreke, koje nam pomogne riješiti.” Iva Akmadžić
“Naš trener je naš najbolji prijatelj. Uvijek nas ohrabruje i tu je za nas.” Mia Wild
“Trener Saša mi je uvijek bio podrška, ne samo na stazi vec izvan nje.” Juraj Buzina
“Moj trener mi uvijek izlazi u susret. Kad mi treba pomoć ili savjet oko treninga, uvijek je dostupan. Najviše cijeni rad i trud, što je po meni najbitnije.” Dominik Spajić

Tekst: Ines Čuljat Santrić
Fotografija: Saša Šešum, privatna arhiva