Kad sportaš pobijedi, svi mu kliču. Penje se na postolje i preuzima pehar, dok mnoštvo plješće, viče, neki i zaplaču. Zaplaču i oni koji njihovu pobjedu slave kao svoju. Oni su skromni i samozatajni, tako slavni, a nevidljivi. Rijetko se o njima priča i tek će rijetki spomenuti kakve su uspjehe polučili. Jer sportaš niže opipljive uspjehe o kojima se danima priča – oni naoko nevidljive, a toliko velike.
Nagradu dobiju samo jednom godišnje. Toliko su nas zadužili, a zaplješće im se jedan dan u godini. Nekima ni toliko. Oni su podrška kad zapne, po potrebi roditelj, prijatelj, psiholog… Oni su među nama, junaci koji nemaju plašt. Oni su treneri.

Zato ćemo jednu rubriku posvetiti samo njima. Svima njima jer svi to zaslužuju. Bez njih, ne bi bilo ni medalja, ni uspjeha, ni sportaša, pa ni našega kluba. Ali ne njima kao množini – ovaj put na tronu je svaki ponaosob. Nedjeljom, kad je mnogima dan za domor, oni su po klupskim putovanjima, natjecanjima, obukama. Zato ćemo svaku nedjelju posvetiti njima. Neka i oni malo odmore

Napominjemo da ovo nije još jedan suhoparni interview nego ćemo zagrebati ispod površine. Saznati kako dišu, što rade kad ne rade i gdje su im misli kad nisu na stadionu.

Nakon što sam “izrešetala” trenera Sašu, ispreskakala “kauča” Hrvoja te razbacala trenera Arona, pretrčala trenericu Danijelu, došli smo do našeg lega-trenera!
Lejdis end džentlmen, Bruno Ter!

Kad sam se pripremala za kolumnu, pitala sam 10-ak ljudi prvu asocijaciju na Brunčija i svi su beziznimno rekli: eee lega i hrana. “Lega” je Brunin zaštitni znak. Toliko mu se ta riječ utkala u govor da mu se ujedno utkala u ime na fejsu. A hrana… svi volimo jesti, ali no baš uživa. Gurman, “nema tog što ne zna napraviti”, reći se za sebe.

Dogovori kratki i jednostavni:
- Kad si free za razgovor?
- E lega, evo idem do Lidla pa može onda, za jedno sat vremena?
- Može, čujemo se.
Nisam ni prolistala Lidlov katalog do kraja – zove Bruno!

Heeej, pa šta ima u Lidlu?
Ma lega, ima svega. Ima brancin, imaju čevapi (zgodna kombinacija, dakako hrana). Ima nekih akcija (znam, gledam katalog). Znači, ti sad kad meni postaviš pitanje, ti to snimaš?
Da, da, ali izdvojim što meni treba, ne brini (a kad ovo čika Lidl vidi, ima da nam odmah bude sponzor).

Kak‘ je proš‘o Prvi maj? Jeste roštiljali?
Kako ne, lega! Bili smo kod šogora, usput proslavili jedan rođendan. Al‘ imali smo propusnice (bravo, Bruno, sve po P.S.-u).

Znamo da voliš dobru klopu. Inače si gurman?
Pa jesam.
Karla mi je rekla da si imao običaj na natjecanjima od svakoga “čopnit” po malo, da degustiraš.
Eeee lega, tako je bilo prije, al‘ sad više nije. Sad sam na dijeti.


Svaka čast! Da se onda malo maknemo od hrane: nekada si i ti bio
atletičar. Vrati nas u te dane!
To je bilo 1992. godine. Ja sam inače igrao nogomet. To mi je bila velika ljubav i
super sam igrao. No, bacali smo kuglu u školi i bio sam najbolji. Pitao me od
jednog trenera sin želim li trenirati i tak‘ ti je to krenulo. Došao na stadion, upozn‘o
Duleta i počeo!

Kuglu si bacao?
Krenulo je s kuglom, no ja sam bacao kladivo. Kuglu sam bacao samo kad
je trebalo za klub, možda neko ekipno i tako. (timski igrač, sve za ekipu)
Imam iz tog vremena negdje 6-7 medalja s državnih prvenstava, uglavnom su od kladiva, ali ima koja i od kugle.
Jesi li samo bacao ili si još nešto radio?
Ma uvijek smo sudili, pomagali treneru, kad je trebalo nešto okrečiti, urediti, sve smo skupa radili. Kad je trener rekao da treba, mi smo se uvijek skupili i odradili.

A još nešto od disciplina? Načula sam da si i štafetu trčao! Čak si na tom veteranskom 5 medalja osvojio, jel‘ to istina?

Jaooo, da! To smo išli profesor Brnić i ja u Čakovcu bili.
Prvi dan sam bacao kuglu i koplje, drugi dan giru i kladivo
i, lega moj, ja se našalim i kažem ovim dečkima iz Pule:
mi se sad trebamo prijaviti za štafetu 4x400m. I lega, na to moje zezanje, oni kažu: braaavo, lega, sad ćemo se mi prijavit‘! I lega, sutradan u 2 sata popodne, po onoj najvećoj sunjari, mi trčimo 400m… Umro sam! (al‘ sam živ)
(p.s. slikaju katastrofa, al‘ koga briga dok god su na postolju)
Koliko si kila tad imao? Bili ste najteža štafeta!
Ma nisam bio težak, imao sam oko 106 ili 110. (pero laka kategorija, a ipak završili srebrni, respect)

Veseljak si i uvijek za akciju. Sigurno je s tobom bilo puno dogodovština. Daj nam neku!
Jao, ne smijem se ni prisjetiti. Evo jedna priča s natjecanja: bili smo na natjecanju i jedan je atletičar trebao trčati 5000m. To je bila zadnja disciplina. Kako je on prije na natjecanju bio sa mnom u sobi i nešto smo ga zezali, moj trener Dule mu je rekao: slušaj sad, ako ne budeš prvi, ako ne pobijediš, zadnji krug će ti cijeli klub vikati: Krešo, sjeti se! Uvijek ćeš biti s njima u sobi. I lega moj, Krešo digao nos i pobijedio! Kasnije su se svi pitali tko je on i kako je to uspio, a Dule je samo rekao: ma, njega treba poplašiti i on pobijedi.

Dao ti je trener nadimak Mesoklopus vulgaris, sjećaš li se toga?
Ma, dao je on meni sto nadimaka!

A jel ti poznata situacija kad su ti na natjecanju pukle gače?
Ma, onaj triko!  Znaš da su nama uvijek davali pet brojeva manje dresove. Ja sam tad nosio XL, a oni meni dali M. Krenuo bacati i nije on meni baš do kraja pukao, nego se onako rasporio. Dobro sam ga i uspio navući na sebe!
A ti k‘o u tangama u tom dresu!
Pa da, nama bacačima uvijek neke male dresove davali.

  Danas si trener. Što još radiš?
Radim u firmi i vrijeme provodim s obitelji. Šetamo, vozimo
bicikl, nedjeljni ručak, idemo na misu, molimo se i skupa smo.
Trudimo se biti normalni.
Da se kratko zadržimo kod obitelji. Treniraš obje kćeri.
Kako je biti i trener i otac u isto vrijeme?

Mislim da je to od svega najteže. Najteže je to što ne smiješ popustiti pred drugima da ne bi ispalo da je to zbog tog što su mi kćerke i to nekad boli. Nekad sam stroži prema njima nego prema drugima. Koliko puta sam pokušao i da idu kod drugih trenera, no neće.
Znači, vole te kao trenera? Da, da. Bude svakakvih trenutaka, ne samo s njima nego sa svim atletičarima općenito. Ipak je  bacanje specifična disciplina i ne smije biti pogrešaka. Jedna pogreška može dovesti do ozljede. No, oni su djeca i nekad bi se igrali. Zato kad treniramo, nema zezanja.

Znam da je kod vas uvijek vesela atmosfera. pretpostavljam da su vam onda najbolji dio natjecanja zapravo putovanja?
Kako ne. Djeca se zezaju, pjevamo i glupiramo se.
Podružiš li se i privatno s atletičarima? Da, pokušavam da ne bude to samo trening. Znamo nekad i roštiljati, nešto skuhati. Rođendane obvezno slavimo u teretani, pizzeriji ili kod mene. Želim da djeca shvate da nije sve ni u treningu, ni u poslu. Prođu natjecanja, prođe sve, no ostanu ta prijateljstva! Te stvari se ne zaboravljaju. Nekad ima medalja, nekad nema, ali uspomene ostaju!

Pratiš li karijere drugih sportaša, drugih bacača? Vidjela sam da na fejsu imaš slike sa Stipom Žunićem i Sandrom Perković.
       
Da, pratim njihove karijere. Sandru znam dok
je još bila juniorka jer sam joj dosta puta sudio.
Često je baš tu u Osijeku za reprezentaciju bacala tako da… Danas imamo korektan odnos.
Reci mi, iz prve ruke: je li već tada bila talent?
Kako ne! Već je tada bacala 55-60m. Tad se već isticala. Imala je i super trenera.

Kad si se dotaknuo natjecanja, jesi li ti imao neki ritual pred natjecanja? Nešto za sreću. Moram to pitati.
Ne znam. Svaki put sam se pomolio i ako bude dobar dan, bude. Bude i stresnih i svakakvih situacija. Često o rezultatu odluči i sreća. Sve dođe s iskustvom. Recimo, sjećam se 1995. godine, bio sam ozljeđen i ipak sam ušao u reprezentaciju. Prvih dvoje trebalo je ići na natjecanje u Tel Aviv. Bio sam drugi i mislio to je to, idem! Na kraju nije bilo novaca za to i nismo išli. Mnogi su tad otišli od atletike i više se nikad nisu vratili. Ja sam i dalje tu (legenda)

Što je s djecom? Oni sigurno imaju nešto što ponesu za sreću?
Ima, ima. Netko nosi medu, netko obuće različite patike, jedan od njih ima sretni ruksak. Netko nosi lančić, netko nosi krunicu… Svatko ima nešto svoje.

Kraj krajeva: koga ćeš slijedećeg nominirati, koga da isprevrčemo?
Marka, ne mogu, jel‘?
Ne, ne, samo treneri! (nema na čemu, Marko! volim bijelu Milku)
Šalim se! Ivanu Vuković, moju kolegicu. (odličan izbor, bit će zanimljivo)

Saldo: samo 11 puta rekao je riječ “Lega”... nije u kondiciji

Ekskluziva za kraj:  fiš paprikaš po  receptu trenera Brune
Za koliko osoba? 4 osobe
Predgovor: odmalena, kako je moj dida bio kapetan broda, mi smo tradicionalno svaki petak jeli fiš. Tako mi je taj običaj i ostao za moju obitelj.
Sastojci i priprema: crveni luk izmiksam i skuham u vodi. Recimo, za 4 osobe ja bih stavio 3 kile ribe (!!!), 4 glavice crvenog luka i malo bijelog luka. Najbitnije je imati što više vrsta ribe, barem tri: šaran, som i štuka. Kad sve spojim, stavim ruku u vodu i kad je voda do zgloba, to je idealno. Stavim malo pasiranog paradajza, 1 lovor i pred kraj 1,5dl bijelog vina. Osim dobre ribe, bitno je imati i dobru papriku. Stavim 3 žlice slatke i možda pola žlice ljute, a sa strane bih napravio ljutić.
Kulinarska tajna: ako je fiš preljut, u tanjur se stavi mala žlica vrhnja i fiš se ublaži.

Što o treneru Bruni misle neki od njegovih atletičara, pročitajte u nastavku:
“Trener Bruno je najbolji trener ! Možemo svašta naučiti od njega, sve nam uvijek objasni i pokaže kako treba napraviti. On nije samo dobar trener, nego i prijatelj. Drago mi je što mi je Bruno Ter trener.“ Selena Jaćimović

“Trener Bruno je najbolji trener kojeg sam imao. Uvijek ima strpljenja za sve i uvijek se jednako trudi oko svih. Trener Bruno je puno puta pokazao da nije samo trener, već i prijatelj.” Antun Rebić

“O treneru Bruni mogu reci samo pohvalne stvari. Iako sam kratko u klubu, zahvaljujući njemu svi su me prihvatili kao da sam odavno s njima. Tijekom treninga nam uvijek pokaže što i kako trebamo napraviti i mogu reći da ima puno strpljenja i razumijevanja. Osim toga, jako je zabavan i uvijek se trudi motivirati nas da ne odustajemo. Često me poveze na trening jer živimo u istom dijelu grada“ Ivan Prlić

Tekst: Ines Čuljat Santrić
Fotografije: Karla Milinković, Bruno Ter (privatna arhiva)