Kad sportaš pobijedi, svi mu kliču. Penje se na postolje i preuzima pehar, dok mnoštvo plješće, viče, neki i zaplaču. Zaplaču i oni koji njihovu pobjedu slave kao svoju. Oni su skromni i samozatajni, tako slavni, a nevidljivi. Rijetko se o njima priča i tek će rijetki spomenuti kakve su uspjehe polučili. Jer sportaš niže opipljive uspjehe o kojima se danima priča – oni naoko nevidljive, a toliko velike.
Nagradu dobiju samo jednom godišnje. Toliko su nas zadužili, a zaplješće im se jedan dan u godini. Nekima ni toliko. Oni su podrška kad zapne, po potrebi roditelj, prijatelj, psiholog… Oni su među nama, junaci koji nemaju plašt. Oni su treneri.

Zato ćemo jednu rubriku posvetiti samo njima. Svima njima jer svi to zaslužuju. Bez njih, ne bi bilo ni medalja, ni uspjeha, ni sportaša, pa ni našega kluba. Ali ne njima kao množini – ovaj put na tronu je svaki ponaosob. Nedjeljom, kad je mnogima dan za domor, oni su po klupskim putovanjima, natjecanjima, obukama. Zato ćemo svaku nedjelju posvetiti njima. Neka i oni malo odmore

Napominjemo da ovo nije još jedan suhoparni interview nego ćemo zagrebati ispod površine. Saznati kako dišu, što rade kad ne rade i gdje su im misli kad nisu na stadionu.

Nakon što sam “izrešetala” trenera Sašu, ispreskakala “kauča” Hrvoja te razbacala trenera Arona, pretrčala trenericu Danijelu, prožvakala lega-trenera Brunu Tera, na redu je jedna fatalna plavuša!
Pametna, ekonomistica, kopljašica, u slobodno vrijeme vozačica autobusa.
Cura od akcije, voli sve što vole mladi, a ne voli (kako njeni atletičari kažu) nered.
Dame i gospodo, glavom i bradom (okej, bez brade), pred vama je… pam, pam, pam.. (tišina radi napetosti)… Ivana Vuković!

Kako smo mi žene, opće je poznato, jednostavne, sve radimo na vrijeme (nipošto u zadnji tren), lako se dogovorimo te nikad, ali baš nikad nismo sklone zakomplicirati jednostavnu stvar, tako je bilo i ovaj put. Dogovori su trajali samo dva tjedna.
Prvi pokušaj:
08.05.2020. (petak navečer) – sutra imamo dejt, jupi!
09.05.2020. (subota) – aaaa, sutra je Majčin dan tako da ćemo taj dan ostaviti za mame, dakle imamo vremena sve odraditi temeljito do idućeg tjedna.
Drugi pokušaj (popratite kronologiju, nije ovo zadnji tren, samo želimo što svježiji intervju, piši – požrtvovne):
16.05. (opet subota, navečer) – dejt večeras? samo da rastjeram goste.
odgovor: ne idem rano spavati – born redi!
nešto kasnije: Zaspala ili si subotnje luda? Subota je dan za alkohol, ovo ono…
odgovor: ajmo se sutra čuti. X-men* već hrče – subotnje ludilo!
(*nije rekla baš tim riječima, no zvuči više akcijski i superherojski od “moj dečko”)
17.05. (nedjelja): može? može!
(pogledajte zadnji red, muškarci dragi! Bez komplikacija!)

Palim diktafon i zovem. Javlja se Ivana, a ja joj, kao usred Tufne, zapjevam:
“Ništa tako ugodno nije
Kao kad se smije Ivaaaanaaaaaa
I ničeg ljepšeg oku nema
Od bljeska njenih bisera.
Ona, ona drugog ljuuuubiiii (sad svi)
Drugom pripadaaaa…”
Svoj glas nisam snimala, no za utjehu, dok čitate, upalite Parni valjak, evo i link:
https://www.youtube.com/watch?v=dh6umHFP5vs
(zanemarite reklamu za Bref na početku)

Znaš tu pjesmu?
Ooo, kako ne, kako ne!
Jel’ ti netko nekad napisao pjesmu?
Zamisli, nije! (X-men, šta se čeka?)

Sad kad smo zagrijale glasnice, reci nam nešto o sebi!
Pa evo, rođena sam 18.05.1986. godine u Osijeku, a živim u Čepinu. Završila sam Ekonomski fakultet ovdje u Osijeku. Trenirala sam odbojku od 10. do 17. godine, a onda od 17. do 26. godine atletiku. Nakon završenog studija počela sam raditi s djecom i sad radim u struci kao ekonomist.

Bila si uspješna sportašica, kako je sve krenulo i zašto odbojka?
Pa da, krenulo je tu u selu s odbojkom.

Pod selo misliš na Čepin?
Da, da! (Čepinčani na aparatima)
Vratimo se na sport, dok te još nisu na lomaču stavili.
A kad imaš dijete koje skače s fotelje na trosjed, s trosjeda na fotelju, na stolu radi kolutove, po dvorišti trči ko mali luđak, onda znaš da ga negdje moraš odvesti da ispuca energiju. Kako sam ja odrasla sa starijim bratom, onda smo vječno igrali neke igre, sportove, vijanja, skakanja. On je krenuo s rukometom i išao u grad, a ovdje u selu (ni vudu lutka te neće zaobići) je bila samo odbojka i to se nekako nametnulo kao logičan izbor, iako su kod mene u obitelji svi rukometaši: mama, tata, stričevi, brat… U Čepinu zapravo rukomet ima dugu tradiciju, a čak je i moj tata bio trener nakon svoje rukometne karijere.
Znači, kod vas je tradicija i da se, nakon sportske karijere, posvetite trenerskom poslu?
Ispada da je tako, da. Ja sam, zapravo, odbojku počela trenirati, kao izvanškolsku aktivnost, već u 4.razredu i s 12 sam godina igrala u standardnoj postavi u 2. ligi. Tamo sam, među curama od oko 20 godina, bila uvjerljivo najmlađa (ne i najmanja, uvjerena sam), ali igrom nisam zaostajala.

Kako je onda došlo do atletike?
U 8. razredu sam proglašena najsportašem osnovnih škola jer sam na državnom natjecanju bila najpucač na natjecanju iz odbojke. Onda sam krenula u srednju školu i profesor iz tjelesnog mi je rekao “ti si za atletiku!”. I eto.
Bila sam odličan pucač, no za neku ozbiljnu karijeru sam, s 1.80m bila, niska (!!!) i znala sam da moram probati nešto novo. Koplje mi je bilo logičan izbor jer sam htjela iskoristiti ruku.
Sjećaš li se kad si prvi put bacila koplje, kakav je bio hitac?
Iskreno se ne sjećam baš prvog, no sjećam se kako su ti treninzi izgledali u početku. Koplje leti na sve strane, ne tamo gdje treba. To mi je u prvoj godini natjecanja i bilo najteže pa ako sam, od 6 hitaca, pogodila jedan, bilo je super i to je bio moj najdalji hitac na tom natjecanju. Nije baš lako pogoditi da leti ravno.
Ljudi imaju predrasude da je to lako kad su pred tv-om. Čak su i prolaznici, dok sam imala trening, znali prokomentirati da bi bacili 100 metara i pitati da probaju. Kako sam im dala, tako se razuvjere.
(na fotografijI: prvi hitac)

Da mi dođemo do “velike” Ivane. Imala si vrlo uspješnu karijeru, čak i normu za Olimpijske igre.
Da! Bacila sam 2007. godine u Splitu normu za Olimpijske igre u Pekingu (2008.). Trebala sam te godine potvrditi normu, no godina je počela s ozljedom lakta i vukla se tijekom slijedećih mjeseci. Za potvrdu mi je falilo samo 1,5m, no bilo je sve gore i gore i eto. (glavu gore, Ivana!)
Smatraš li onda tu normu najvećim uspjehom u karijeri?
Da, da, definitivno.
A što bi istaknula kao najveći uspjeh u svom životu?
Uf, to što sam preživjela sve što sam morala preživjeti. Ništa me nije pokolebalo i slomilo mi duh. Uvijek gledam pozitivno na život.
Ako te nije ovo s Olimpijadom pokolebalo, onda ništa neće. Naša Wonder women!
Da. Ali tu ti moram priznati da mi je dugo trebalo da se pomirim s tim. Kad si toliko blizu samom vrhu

Imala si i dosta državnih rekorda.
Da, da. Juniorski, mlađeseniorski i seniorski (znači sve). Al’ evo, svi su mi poskidani.
Sara Kolak, ha?
Da, Sara mi je sve počistila.
Što ne kažeš? Treba ju eliminirati? Imamo ljude koji znaju ljude. Još ti s puškom… Riješimo nešto retroaktivno
Ma, gotovo je to! Ali sam ja u Hrvatskoj druga kopljašica svih vremena, ne zvuči ni to tako loše! (pozitiva naša)

Jesi li što drugo bacala, osim koplja?
Jesam, bacala sam kuglu za ekipna i kada je trebalo za Klub.
Bacala tek tako, kažeš, a na državnom osvojila i medalju u bacanju kugle. I to lijevom rukom!
Da, haha! Joj, to je bilo slučajno. Zapravo sam bacala koplje nakon 7-8 godina pauze i, normalno, kako mi vrag ne da mira, nadmetala sam se i tako sam bacala sve dalje i dalje. Došla sam do 44 metra, ali naravno da mi se upalilo rame, tetiva ( adruga je bila na kraju).
Htjela sam odjaviti kuglu, ali svi su mi rekli “ajde, ajde”. I bacala ja. Lijevom rukom! Bacila sam ne znam više ni koliko, ali osvojila sam srebrnu medalju. Neka je cura hvatala neku normu. Ne sjećam se više ni jel’ ju uspjela uhvatiti, ali…
Ali ti si uhvatila medalju!
Da, zamisli! Išla sam na državno tek tako, radi ekipe, baciti jedan hitac, a vratila sam se s dvije državne medalje!

Nebrušeni dijamant, sirovi talent! Imaš li još neki ovako talent, recimo kao voziti autobus? Čujem da si i to probala!
Da, znam voziti autobus, znam čak i traktor, samo mi ne daju, moram se izboriti! (čuj, ni autobus ti nisu dali pa si se izborila, sve se može)
Šalu na stranu, što te opušta, a da nije sport?
Zapravo se najviše opuštam uz sport. Sve svoje kapacitete sam valjda usmjerila na trošenje energije. Volim voziti bicikl, volim voziti role.. Sve što ima neke točkove, tu sam! (autoprijevoznici, tu je!)
Voliš putovati?
Volim jako. Obožavam skijati! Nema točkove, ali je ludilo.
Volim putovanja, to mi je ostala navika još kad sam s reprezentacijom putovala po natjecanjima. Uvijek sam voljela otkriti neku novu kulturu, obići grad…
Gdje si sve bila, što te se dojmilo?
Ukrajina je dosta egzotična zemlja. U Švedskoj, recimo, imaju dosta manje plavuša nego što mislimo pa sam ja tamo više ličila na Šveđanku nego one koje sam viđala po ulici. Pariz mi je super. U Španjolskoj sam bila triput, isto je predivna…

Skriveni talent: sama je sastavila bazen desno s nožem sa slike lijevo. Realno, to ni najveći majstori ne bi uspjeli! Reklama: zovite vodoinstalaterku Ivanu! Povoljno…
      

Da malo uplovimo u tvoje trenerske vode: kakav odnos imaš s djecom?
Iz moje perspektive, mislim da imamo prijateljski i otvoren odnos. Oni su po sebi dosta ambiciozni i vrijedni te vole i žele raditi, a mislim da sam ja svojim sportskim uspjesima utjecala na to.
Kako ne, uzor si im sigurno! Jesi li stroga?
Kako kad. Ne osjećam se strogom, no oni su baš dosta dobra djeca.
Znači imala si sreće, a dijelom si ih i napravila takvima.
S roditeljima isto komuniciraš?
Da, roditelji su super. Dobro se slažemo, dobro komuniciramo. To je najbitnije, da sve štima!
Kako ste preživjeli ovu koronu, kako ste funkcionirali?
Slala sam im vježbe i treninge koje su oni odrađivali kod kuće. Nisam ih mogla obilaziti, no vjerujem da su svi sve odrađivali.
Ali sigurno svi jedva čekaju da se vratimo na stadion.
(bacači su ujedno i snimali treninge, brzo lajk na našu FB stranicu ako niste!)

Sad da se bacimo na neke gafove. Ima ih? Nešto smiješno na treninzima?
Karlu je zapelo koplje u žicama. Sve jasno… Uvijek bude nešto.
A imaju li neki “recept” za sreću? Nešto pred natjecanje. Ritual, pokret, odjeća, obuća…
Da, da, znam da imaju svoje sretne kamenčiće. Možda oni i imaju neke rituale, ali ih nisam otkrila.
A ti? Jesi li imala nešto što si činila pred svako natjecanje?
Nisam imala sretne čarape ili nešto tog tipa, ali uvijek sam imala proces pred natjecanje: koliko ću sati spavati, uvijek sam nastojala biti odmorna, zatim ujutro popiti kavu, slušati glazbu i dobro se osjećati. (eto recept za uspjeh!)
Jesi paničar, tremaš? Ne, niti malo! (Wow! Kako dostići taj zen?)

Budući da ti je sutra rođendan, da budem prva: Sreeetaaaan rođendaaan tiiii!!!
Jao, hvala! Nije još nitko, prva si! (Bingo!)
Evo, jedna posebna rođendanska nominacija: nominiraj nekoga tko će ti morati poslati sliku u kupaćim gačama! Mislim, želim ti ja za rođendan i povišicu na poslu, al kako to nećeš dobit’, da budemo realni…
Luka Pa da vidim te gače, hehe (skiiiniiii seeeee)

Za kraj: budući da je naša trenerica Ivana uvijek sređena, iskamčila sam homemade recept za predivan ten:
C vitamin za lice
- 10g askorbinske kiseline u prahu (ima u ljekanama)
- destilirana voda
Postupak: sve staviti u bočicu s pipetom i mučkati 5-10 minuta, dok se prah ne otopi; staviti na lice svaka 2 dana (prije nanošenja kreme) i s tim ne ići na direktno sunce jer je otopina fotosenzibilna.
Tako ćete imati predivan i blistav ten!

Za kraj saznajmo što su neki od atletičara rekli o svojoj trenerici:
“Trenerica mi je pomogla na putu da postanem prvak Hrvatske u bacanju.” Marko Matičić

“U trenericu uvijek mogu imati povjerenja i daje mi poticaj da ustrajem u treniranju.” Stella Nikolić Ognjenović

“Moja trenerica je jako draga, zabavna i smijećna. Volim ići na treninge zato što znam da nas svaki put očekuje nešto novo ili nešto što smo vec radili. Volim kada nam trenerica pomaže da se poboljšamo.” Iva Latas

“Trenerica je jako draga osoba, voli pričati s nama na treningu, ali dok pričamo, bitno je isto tako i da treniramo. Uvijek odvoji vremena da nam pomogne oko bacanja. I drago mi je da mi je ona trenerica.” Paula Šljivac

“Trenerica voli zajednička druženja i roštiljanje. Otvorena je prema drugim oblicima treninga od njenog standardnog, pa smo tako jedno vrijeme, kao zagrijavanje, prakticirali hrvanje na strunjači, no brzo smo odustali, jer je shvatila da je prelagano.” Dino Šoš

Tekst: Ines Čuljat Santrić
Fotografije: Ivana Vuković, privatna arhiva; wikipedija