Kad sportaš pobijedi, svi mu kliču. Penje se na postolje i preuzima pehar, dok mnoštvo plješće, viče, neki i zaplaču. Zaplaču i oni koji njihovu pobjedu slave kao svoju. Oni su skromni i samozatajni, tako slavni, a nevidljivi. Rijetko se o njima priča i tek će rijetki spomenuti kakve su uspjehe polučili. Jer sportaš niže opipljive uspjehe o kojima se danima priča – oni naoko nevidljive, a toliko velike.
Nagradu dobiju samo jednom godišnje. Toliko su nas zadužili, a zaplješće im se jedan dan u godini. Nekima ni toliko. Oni su podrška kad zapne, po potrebi roditelj, prijatelj, psiholog… Oni su među nama, junaci koji nemaju plašt. Oni su treneri.

Zato ćemo jednu rubriku posvetiti samo njima. Svima njima jer svi to zaslužuju. Bez njih, ne bi bilo ni medalja, ni uspjeha, ni sportaša, pa ni našega kluba. Ali ne njima kao množini – ovaj put na tronu je svaki ponaosob. Nedjeljom, kad je mnogima dan za domor, oni su po klupskim putovanjima, natjecanjima, obukama. Zato ćemo svaku nedjelju posvetiti njima. Neka i oni malo odmore

Napominjemo da ovo nije još jedan suhoparni interview nego ćemo zagrebati ispod površine. Saznati kako dišu, što rade kad ne rade i gdje su im misli kad nisu na stadionu.
U prvom smo razgovoru upoznali Sašu Šešuma koji je potom nominirao “kauča” Hrvoja Livančića, da bi on “uvalio” trenera Arona Tanockog.
I zato se danas družimo s Aronom.

Prije nego krenemo, da vas upoznam s likom i djelom Arona. On je, svi će se složiti, jedno pozitivno i drago biće koje svatko voli. On je ujedno i najopuštenije (“nije priša”) biće na kugli zemaljskoj koje, iskreno, nikad nisam vidjela namrgođeno. A ako i krene nizbrdo, od njega ćete čuti: “Maaa dobro, riješit ćemo!” I stvarno riješi. Čudo jedno!

Pa krenimo….
Ja (na fejsu): Bok, Arone. Čim ti pišem, znaš da nešto trebam. Kad si free za online dejt, kad te skupa otračamo na daljinu, kad već ne ide uz pivo? (inače smo idealna kombinacija: ja ne volim pivo, on se od jednog piva doslovno napije)
Aron: ne odgovara!
Ja (sms): Bok, Arone. Pisala sam ti na fejs, ali evo i tu. Kad si free da se čujemo?
Aron (odgovara na fejs): Ejj, bit ću kod kuće predvečer pa jel‘ može oko 19h?
Ja: Može! Molim te, pošalji mi neku (obvezno) horizontalnu sliku da obradim za objavu. Može neka luda, smiješna…
Aron: Šalje vertikalnu sliku, k‘o s karmina
Zovem. Nakon par uvodnih riječi, krećemo!

Arone, spreman? Da, da, evo taman sam otvorio pivo, može! (zabava osigurana)

Arone, ti si prva osoba na “vrućem stolcu” koja je prvo bila atletičar pa tek onda trener. Upoznaj nas, za početak, s atletičarem Aronom.
Uf, zapravo sam dost‘ dugo trenirao nogomet, nekih 10-ak godina. U 7. razredu sam se prebacio na atletiku, a počelo je tako što sam na nogometu, kad smo dolazili na kondicijske treninge bez lopte, bio među boljima i zapravo sam jako volio te treninge. Onda sam jednog dana rekao: *piiiiiiiiii* (cenzura, al‘ rimuje se s “jedeš”) nogomet, idem raditi ono što mi se sviđa! Kako smo povremeno imali treninge na stadionu, znao sam kome se obratiti pa sam došao u vrijeme treninga. Prvo sam razgovarao s Bugarima, odnosno trenericom Binom (tko je ikad gledao njihov pristup, shvaća ironiju… Aron the mazohist!). Na prvom je treningu Bina odmah vikala na mene jer sam došao u, kako je rekla, kretenskim patikama. Nisam se ništ‘  uvrijedio, znao sam da je zezancija (al garant‘  se više u tim patikama nije pojavio) i eto, počeo trenirati…
Zahvaljujući kretenskim patikama? Da, vidiš, zahvaljujući kretenskim patikama!

Pa kad tako karijeru započneš, nema šanse da izostane uspjeh! Čime se dičiš iz toga vremena?
Ništa posebno, zapravo (presjek‘o me)! Zapravo, kao kadet sam bio u reprezentaciji na 300m, eto to bih istaknuo, ništa posebno.
Arone, znaš kad ja pišem, da ćeš ispasti velikan najveći! Ah, to i očekujem (reče on skromno)!

Kad smo već spomenuli Binu, načula sam i da si šljagu neku dobio na natjecanju. Jel‘  to istina?
Ooooo, kako ne! Odmah na prvom natjecanju, što je najsmiješnije (život ga nije mazio, Bina još manje). Bilo je neko dvodnevno natjecanje u Puli i svi smo čekali da treneri zaspu da odemo navečer na plažu. Ispalo je da su treneri bili jako dugo budni (definicija nepravde!) tako da smo mi tek oko 2 ujutro izašli na plažu. Kad smo se, oko 3:30, vraćali u hotel, ispred nas je dočekala (sad već slavna) Bina. Ja sam bio jedini trkač, u društvu bacača i motkaša, i sad ja stojim i dolazi ona… Kako sam ga dobiiioooo! Svi su se smijali. Razljepila mi je – nikada šamarčinu veću nisam dobio (bugarska škola, naši su treneri svi dobrodušni.. nisu ratoborni :))

Znaš li nabrojati kronologiju svojih trenera? Da, da, kako ne. Prvo Ico i Bina (a.k.a. Power rangers), onda Krolo pa Dražen (s Draženom je ujedno bio odličan prijatelj – kako je trenerska krivulja išla, da nije postao trener, vjerojatno bi mu slijedeća trenerica i žena postala).

Kako si uopće došao do titule trenera? Paaa, ne znam (graciozna Bina jamačno je dala doprinos). Kako sam cijeli život u sportu, jednostavno sam htio to raditi. Već sam u osnovnoj školi znao što želim. Imao sam jedini cilj i ništa me drugo nije zanimalo.
Treneri Marija i Dražen su me jedan Badnjak (jer nema boljeg vremena za ostvarenje životnih želja od Badnjaka) nazvali i pitali želim li se uključiti u rad s mlađim kadetima. Odmah sam pristao.
(bilo je to, kako sam kasnije pronjuškala, 2016. godine)

Misliš li onda da si bolji trener svojim atletičarima zato što si nekada i sam bio u njihovoj koži?
Mislim da jesam. Mogu procijeniti i znam kako se netko u određenoj situaciji osjeća i kako reagira na trening.
Jel‘  i ti mlatiš (hihi)? Ne mlatim, ali vidiš, tog‘  se nisam sjetio. Mogao bih možda početi (reče uz osmjeh).

Poznavajući tvoju pozitivnu narav, kako uspostavljaš autoritet? Gledajući naše ostale trenere, očito je predrasuda da trener mora biti strog i namrgođen da bi bio uspješan. Slušaju li te?
Prijatelji smo. Oni su već shvatili i znaju kad je zezancija, a kad radimo su ozbiljni. (nakon toga je uslijedio 3P zvuk: podrig-pardon-pivo)

Pretpostavljam da onda kod vas smijeha ne manjka? Pa da, uvijek se smijemo. Kako nam je razrovana staza (čelnici Grada, hint za vas), kad je zadnji put palo puno kiše, nastale su lokve i barem 3-4 atletičara su pala točn0 u tu vodu. Smijao sam se (a oni?).

Poznat si da je oko tebe uvijek opuštena atmosfera. Je li tako bilo i na putu za Varaždin, kada ste zaboravili dresove? Došapnut mi je trač, kako pretpostavljaš. Rekoše mi da te pitam: Arone, di su dresovi?
Ajme, da. Krenuli smo na natjecanje i dresovi su ostali kod mene u autu. Vozili smo se već pola sata i ja taman da ću leći spavati, a Saša pita: Arone, di su dresovi? (Sale, remetiš san, gdje će ti duša?!) Odmah sam se razbudio!

Imaš li vremena, uz karijeru trenera koja jamačno oduzima puno vremena, za privatni život?
Meni ti se to sve baš lijepo poklopilo (naš uvijek pozitivni Aron). I kad nisam na stadionu, i kad nemam treninge, odem do Saše ili Hrvoja na stadion da vidim šta ima (za ovo ide odmah veća plaća, Uprava će čuti).

Da još malo prokopamo tvoj privatni život: pratiš li trendove?
Trendove? Apsolutno ne, zašto?
Pitam jer sam dobila jednu trendsettersku sliku sa stadiona, gdje si došao s obrijanim jednom stranom brkova.
Ajooojjj, nemoj to objaviti. (nego šta ću!) Molim te, nemoj.
Evo, trampim ovo za neku drugu sramotnu sliku.
Može, naći ću, imam jednu.
Da čujem, kakvu?
Neku glupu, gdje se rastežem, isto na stadionu.
Boring, ostaje ova! Dame i gospodo…

(bilo je još pokušaja tipa: nemoj pliz, s jednim brkom, ubit će me ovi moji! Lagodno sam odgovorila: ali moram, usrećit ćeš mene, ali ubij, recimo, Saleta, to ti je moj prijedlog – on mi je ovu sliku ustupio)

Znaš da ja sve ispitam prije negoli počnem ispitivati vas. Kad smo kod toga, zaspao si u osnovnoj školi, i to na biciklu?
Aaa! I to znaš! Evo ovako, imali smo treninge u 7 ujutro i na potezu između bazena i svlačionice sam malo legao. Nisam zaspao, nego sam zažmirio samo (damn), bio sam malo pospan. Odjednom je izletio auto od dvorane prema bazenima. Kako sam se ja trgnuo, nije me auto baš baš udario, više me je onako, od inercije pogurao. Otvorio sam, dakle, oči, pao i udario nosom u bankinu te slomio nos i jagodišnu kost.
(ovim putem čestitam tajniku Marku koji mi je, kao vrhunac priče, rekao vijest da je Aron zaspao na bajsu, pritom uopće ne spomenuvši daljnji horor – ništ‘ bitno, ha, Marko?)

Možda je zato ovako fleksibilan…

Za kraj moje omiljeno pitanje, ovaj put prošireno: jesi li ikada, kao atletičar, imao ritual, srećonošu, nešto? Imaju li što tvoji atletičari?
Ja nisam nisam imao, mislim da ni moji atletičaru nemaju. Iako, ako se pivo može nazvati ritualom, onda eto – pivo! (cheers!)
To pred natjecanje ide?
Da, jedno za sreću!
Sjećam se, kad si se, nakon nekog (privatnog, naglašavam) druženja, napio od jednog piva.
Sad sam se istrenir‘o.
U kondiciji si, znači?
Da, da, sad sam na dva!

Prije nego se oprostimo, nominiraj nekoga!
Budući da su dosad bili svi dečki, sad nek‘ ide jedna cura: Danijela! (kavalirčino naša, imaš cugu za ovo, logično – pivo!)

Za kraj, saznajte što o treneru Aronu kažu njegovi atletičari:
“Uvijek je tu za nas, spreman pomoći i razumije nas dobro jer se i on bavio atletikom” Barbara Vrhovac
“Aron je ljudina! Mlad ambiciozan trener, željan znanja i iskustva. Voli to što radi i ulaže maksimalno u to. Vjerujem da ce brzo napredovat.” Dino Bučević
“Trener koji nas razumije kao prijatelj. Uvijek se možeš s njim našaliti!” Mislav Škrtić
“Predan je svom trenerskih poslu. Potiče nas da damo svom maksimum. Treninzi su dobro osmišljeni.” Ema Štekić
“Neozbiljno lice i šaljiv karakter tvoje našeg dobrog trenera.” Ivan Ivezić
“Govori nam da izdržimo i kad je najteži trening jer ćemo time biti spremniji i ponosniji na daljnje treninge i natjecanja.” Lorena Bencarić

Tekst: Ines Čuljat Santrić
Fotografije: Saša Šešum, tajni izvori, privatna arhiva