Kad sportaš pobijedi, svi mu kliču. Penje se na postolje i preuzima pehar, dok mnoštvo plješće, viče, neki i zaplaču. Zaplaču i oni koji njihovu pobjedu slave kao svoju. Oni su skromni i samozatajni, tako slavni, a nevidljivi. Rijetko se o njima priča i tek će rijetki spomenuti kakve su uspjehe polučili. Jer sportaš niže opipljive uspjehe o kojima se danima priča – oni naoko nevidljive, a toliko velike.
Nagradu dobiju samo jednom godišnje. Toliko su nas zadužili, a zaplješće im se jedan dan u godini. Nekima ni toliko. Oni su podrška kad zapne, po potrebi roditelj, prijatelj, psiholog… Oni su među nama, junaci koji nemaju plašt. Oni su treneri.

Zato ćemo jednu rubriku posvetiti samo njima. Svima njima jer svi to zaslužuju. Bez njih, ne bi bilo ni medalja, ni uspjeha, ni sportaša, pa ni našega kluba. Ali ne njima kao množini – ovaj put na tronu je svaki ponaosob. Nedjeljom, kad je mnogima dan za domor, oni su po klupskim putovanjima, natjecanjima, obukama. Zato ćemo svaku nedjelju posvetiti njima. Neka i oni malo odmore

Napominjemo da ovo nije još jedan suhoparni interview nego ćemo zagrebati ispod površine. Saznati kako dišu, što rade kad ne rade i gdje su im misli kad nisu na stadionu.

Nakon što sam izrešetala trenera Sašu, ispreskakala “kauča” Hrvoja te razbacala trenera Arona, pretrčala trenericu Danijelu, prožvakala lega-trenera Brunu Tera. otputovala s trenericom Ivanom i ošišala buknu kosu trenera Luke Drenjančevića, na redu je jedna dama na visokim petama. Ali visoke pete spomenute su samo figurativno, budući da nam je naša Sara Aščić visoka toliko da visoke pete ne nosi. Ali i da nosi, vjerojatno bi imala neke sretne štikle. Jedne koje su namjenjene samo za Tvrđu, druge samo za… Ma, pročitajte, shvatit ćete!

Sara: Jel me zoveš ili se stignem tuširati?
Moje misli: možda je to mamac, možda pošalje sliku, ima da kolumna bude gledanija od Modre laste iz najboljih dana…
Ja: Tuširaj se, idi u miru…
(Al niš’! Možda ipak nije bila ponuda…)
Idemo na interview…

Saro, spremna za novi friz? Mašinicom na nulericu tvoj je novi look. Ipak te je trener Luka nominirao (tko ne pazi na satu, nek’ pročita kolumnu o Luki)
Paaa jesam, jesam! (Luka radi u fušu, za frendove bespla, samo mu dođite i svi ćete izać’ s istim frizom).

Šalu na stranu, upoznaj nas sa Sarom! Prva od tri sestre, to znamo. Daj štogod što misliš da ne znam.
Najstarija od tri sestre, da. Mnogi od atletičara ne znaju da sam se, kao mlađa, bavila stvarno svim i svačim (oho) i dosta sam se kasno počela baviti atletikom, tek u 7. razredu. Inače se u slobodno vrijeme bavim sviruckanjem. I planinarim, to mi je novi hobi.
Izjava tvojih prijatelja, mojih doušnika: “rodom je iz Donje Motičine i iz nekog je razloga ponosna na to”.
Haha, možeš otjerati ženu iz Motičine, ali ne možeš otjerati Motičinu iz žene! (Heraklo je nešt slično izjavio). Ma zafrkavaju me jer znam tu i tamo upotrijebiti neku riječ koju oni ne razumiju tipa “šukare” i onda ja budem šokirana što oni ne znaju šta su šukare.
Dragi čitatelji, otvaramo pitanje za milijun kuna…kuruza (koje možete prevesti u šukarama,jel): što su šukare?
(obično članak počinjem slikom osobe o kojoj je članak, ali ovaj vrijedi započeti – šukarama!)
Idemo dalje pričati o Sari: kažu da si mama svih mama, bilo da se radi o izlasku, treningu, obvezama…
Da! To je možda nekakva deformacija, s obzirom na to da sam najstarija sestra. Moja Lara je 11 godina mlađa od mene i uvijek sam nekako bila odgovorna za nju. Možda je i nešto urođeno ovako. Ja to ne smatram lošom katektiristikom, nego volim imati sve pod kontrolom. Ja sam ta koja će pomaknuti čašu koja stoji na rubu stola, ja sam ta koja će paziti da nismo preglasni. Zafrkavaju me da imam 50-60 godina, ali ja  samo mislim da znam kad je vrijeme za zabavu i kolika je količina zabave dovoljna… Daaaaa, mama! Haha, sve u svojoj mjeri.
Humoristična i sarkastična, kažu… Ne znam jel’ to zbog serija koje sam pratila cijelo vrijeme.
The Big bang theory? Više “Prijatelji” i “How I met your mother” su rezultirali time da je sarkazam moja vrsta humora. Oni koji ne razumiju, žao mi je
Kažu da si izrazito misaono biće: voliš dugo promišljati, osobito dok kartaš Belu! Jel’ to istina? Imaš li uopće prijatelje, hehehe?
Hahaha, kako su zli! U moju obranu, ja sam počela kartati Belu prošle godine u 3. mjesecu, tako da sam nova u tome i samo pokušavam odigrati dobar potez, makar mi trebalo neko vrijeme da razmislim o tome i makar odigrala krivo i makar… I makar ostala jedina u igri!

Većina je atletičara, s kojima sam razgovarala, i prije atletike bila u sportu. Koja je tvoja priča? Jesi li i ti, kao Luka i Aron, igrala nogomet pa se opametila? (šala, nogometaši)
Ne, ja sam igrala odbojku. Ali išla sam na sve moguće aktivnosti koje se igraju u školi i izvan nje. Išla sam na gimnastiku u 3. i 4. razredu pa sam onda u 5. krenula na odbojku u školi. Bila sam u Odbojkaškom klubu “Antero”. (ovo je skraćenica, i vjerujte mi, jedva čekate da prčitate šta znači). To je, znači, ekipa iz Antunovca, Tenje i Ernestinova (kužite, skraćenica – a mi nemaštovita “Slavonija”) i tad sam putovala u Antunovac na treninge triput tjedno i onda sam prešla na atletiku, iako sam i prije usporedno trenirala atletiku, ali u školi.
Tko ti je bio trener? Dražen, inače moj rođo (rođak, da prevedem s donjomotičarskog).
Naš bivši trener Dražen ti je stvarno rođak? Da, ali joj, ne znam šta. To moja baka iz Donje Motičine zna… (tko drugi)

Saznala sam da vodiš paralelni život: sviraš brač! Istinite glasine?
Otkrila si me! Počela sam svirati u 4. osnovne jer smo imali jednog super profesora koji nam je došao držati sate tambure i… Pa, ja sam uvijek bila jako veliko dijete i bilo mi je neprirodno da ja sviram primu, a instrumenti s kojima se počinjalo su brač i prima tako da sam ja ovakva velika, kakva sam uvijek bila, dobila brač. Imam ga kod kuće u ormaru, iako više ne sviram u orkestru. Kad je neka frka na faksu, onda ga izvadim i za opuštanje odsviram (pozdrav STD Pajo Kolarić).

Šta ovako počinje: Kara, kara…. Karaaaanfiiiliiiii!!!!!
Nives puca od ponosa, ali ne: Karaoke! Šuška se da srijedom obitavaš u podzemnom svijetu karaoka. Ipak ne pjevaš samo pod tušem s početka priče. Srijedom si glavna na pozornici, čak si i nagradu osvojila. Priznaješ? Ah, da… Nagradu sam svojila taman pred koronu. Iza toga se sve zatvorilo (zbog korone ili songa, pitanje je sad :)) Što si osvojila? Pjevala sam nekoliko puta i osvojila bocu ruma, samo što je još nismo načeli jer nitko nigdje ne ide i ništa ne radimo, samo učimo (ispitni rokovi) i rum još uvijek čeka svoju priliku, ako ga mama prije toga ne stavi u kolače. (e pa, ako mama izlije cijeli rum u kolač, pozovi nas)

Slušaš Queen, čujem. Je li istina da si otišla na njihov koncert? Sama. U Beč. I usput si upoznala ekipu.
Daaa, jako sam veliki fan. Ovako je bilo: osvojila sam nagradu na Hanžeku 2017. godine i sve što sam htjela je otići na koncert i nažalost nisam imala s kim ići jer je bilo usred tjedna i bilo je dosta nezgodno, ali ja sam stvaaarno htjela ići. Tata nije bio oduševljen idejom jer ono, puno ljudi, teroristi – tad je baš bila kritična situacija u svijetu. Ali ja idem! U autobusu sam upoznala jednog dečka, mislim da se zvao Krešo. Usput, hvala Kreši, ostavio mi je CD od Queena (Krešo neki negdje, ako ovo čitaš…)! Bila sam u drugom redu i jedna od jako kul stvari mi je što je tijekom koncerta Brian May okrenuo svoj mobitel i snimio selfie, tako da se ja vidim na slici.

Neustrašiva si, nema vas puno takvih (zrak Donje Motičine). Bojiš li se ipak nečega?
Mraka, kukaca i mora. Ja bih to općenito okarakterizira kao strah od nepoznatoga. Drava i more, ista stvar. Mislim, ja obozavam plivati i trudim se da se riješim tih nekih strahova. Kad sam u ekipi, svi strahovi su nestali jer nisam htjela ispasti kuavica. Zato, prošle godine na moru, kad sam bila samo s frendicom, nisam se baš kupala (frendici je sigurno bilo ludilo na moru).
(update: saznali smo i da prekriva ključanice i ogledala noću… Sarooooo)

Da se još samo kratko vratimo glazbi. Jedan moj izvor mi je rekao da nema pjesme koju ne znaš (pa i Karanfili, jel) i da se kod tebe u autu može pronaći apsolutno sve: od najljepših ljubavnih balada do turbofolk kafanskih remixa.
Ovako, turbofolk kafanski miksevi su tu zato… To je usb s Nove godine, u moju obranu. Zadnjih godinu dana boravim u Exitu i najviše sam fa ExYu-a, trasha i rocka. Ove ostale su tu da se nađu.

Kad već spominjemo auto, čujem da si hodajući kompas. Ti i Elija ste krenule na trening u Novi Sad pa si ti preuzela volan jer, Bože moj, znaš ti di ideš, pa baš i niste nešto došle kak’ ste trebale.
Joj, taj put je bio totalna avantura. Trebalo je ići dosta auta, no nije bilo i kao vozit će Elija. Odjednom kaže Elija da mora vidjeti gdje joj je papirić. – Koji papirić? – Pa onaj gdje piše da sam položila. – Pa Elija, nemo’š s tim vozit’ u Srbiji. Aj’ ja ću! inače sam imala svoje patike za vožnju koje tad nisam ponijela i bilo me malo prpa voziti, al’ aj’! I trebali smo se voziti u koloni i mi bi bili u sredini. Na kraju nismo biti u koloni jer su svi odlučili krenuti prije nas (dobra vam ta kolona). Bila je neka gospođa i na bicklu je imala motiku, grablje i štijalicu i sad, hoće prijeć’-neće prijeć’. Trener Hrvoje je bio ispred nas i on je uspio proći, ali onda su prošli kamion, pa cisterna, pa auto, kamion, cisterna. I Hrvoje isto tako otišao. I tako vozili mi ravno. Došli na raskrižje na kojem je bilo skretanje za Bački Petrovac i Bačku Palanku. Onda je Elija rekla: eee da, trebamo ići za Bačku Palanku! Otišli mi za Palanku i  vozimo se jedno 20 kilometara, kad od iza Sven progovori: e, trebali smo ići za Bački Petrovac, tako je onaj Petroland pa ja uvijek gledam kad mi prolazimo. Na kraju smo sami uspjeli stići, čak i ne s puno zakašnjenja, ali da, stigli smo na trening u Novi Sad!
(a mogli ste lijepo pitati trenericu Ivanu da vas odveze – ona zna voziti autobus, malo je samouka, al’ samo pitajte… )

Dobro da si ti nama od prve na stadion došla. Kako si došla do atletike?
Počela sam u 5. razredu ići u Atletsku školu i onda sam u 6. razredu pobijedila na Nestle kupu i pozvali su me na državno natjecanje i tako se meni još više svidjela atletika, odnosno skok u vis. Otišla sam na to natjecanje i tamo sam bila zadnja. Padala je kiša i nisam imala svoje sretne patike za skakanje. No jedna prijateljica je trenirala skok s motkom i pozvala me da dođem na stadion. Odmah sam završila kod Bugara. Bila sam malo… zapravo bila sam veliko, smotano, stidljivo dijete. Nakon toga, Bugari otišli i onda sam trenirala kod Krole. Idući na redu je moj dragi trener Zak. Moram priznati, bez uvrede bilo kojem mom treneru, ali godine kod Zaka su mi bile najljepše godine treniranja. Količina ljubavi i pažnje koju od njega dobiješ na treningu je nevjerojatna. Znači, imaš osjećaj da se ni ne umoriš na treningu, a rezultat ide. Imali smo baš veliko poštovanje prema njemu. Nema onog da ćeš propustiti trening kod njega. S njim smo se sve dogovarali. S njim sam napravila najveći napredak i preskočila 1,80m i to nakon zeznute ozljede.

Daj reci malo o tom prvom skoku od 1,80m!
Zapravo smo zbog ozljede otpisali cijelu tu sezonu- Te je godine bilo Europsko prvevnstvo za mlađe seniore i bilo mi je jasno da neću ići. Došla sezona, došlo neko natjecanje i bum! Ja skočim normu – tjedan dana prekasno! Ali isti rezultat sam uspjela preskočiti i nagodinu s trenerom Dinom, u suradnji s trenerom Kamasijem. Tu dolazimo do mog najvećeg uspjeha: srebrne medalje s Prvenstva Mediterana (više pročitajte ovdje). I onda sam još jednom skočila 1,80m i to je bila odlična sezona.
Došla je 2019. godina, ispunila sam normu za Prvenstvo Mediterana, odem tamo, kad – 1,73m!
Nema veze, idemo dalje! Onda se dogodilo proljeće 2019., pripreme u Makarskoj, ja u formi života. Imala sam priliku surađivati s Elvirom Krehmićem, upoznati Amela Tuku i ostalu super ekipu.
Vratila sam se kući i počela skakati i na prvom treningu doskočila na zglob. Te godine sam lovila normu za Europsko prvenstvo za mlađe seniore, opet! Znala sam da nema šanse, ali nisam se predala.
Ali bila sam juniorska i mlađeseniorska prvakinja. Seniorsko još čekam! (a mi navijamo)

Je li ti atletika donijela i neka prijateljstva?
Da, Braja (a.k.a. Ivan Brajković)  i ja smo baš naj, naj. Ne znam tko njega može zamijeniti. Njega znam od 2011. godine, kada je počeo trenirati. Zamisli, rođeni smo na isti dan, ali druge godine! On mi je jedan od prijatelja do kraja života. Ali to je tako kad si u sportu, na stadionu. Svaki dan smo zajedno, prolazimo kroz iste stvari i imamo puno zajedničkih tema. Sad smo još i uspisali isti faks (Sarica nam ide na KIF).
Moram spomenuti i sve motkaše koji su me prihvatili kao svoju.
Nisu to samo prijatelji iz Osijeka. Evo recimo Tihana (a.k.a. Tihana Jeletić) i ja smo najveći rivali, ali smo i najbolje prijateljice. Pogledaj sliku kada sam ispunila normu za Prenstvo Mediterana, koju je i ona lovila. Baš smo si jako velika podrška, predivno nešto. To ‘ko nije doživio, takvu vrstu prijateljstva ne može shvatiti!

Duet Sara feat. Braja, samo za fanove:

Jesi li kad htjela odustati od od treninga, atletike, svega?
Jesam, imala sam krizu 2013. i 2015. godine.
Zašto? Uf, jako sam se udebljala. Dosta mi je stresan bio početak srednje škole. Teško mi je pala ta promjena. Sjećam se, trener Krolo mi je rekao: Saro, ti ako osvojiš medalju, evo trener te časti! Gledam sliku, stojim s tom medaljom, izgledam ko malo burence. Katastrofa!
To znači da voliš puno jesti? Pa, neee znam, vooolimmm…
Teške kosti, Saro, imaš teške kosti… Neću se izvlačiti na to, haha.
Određuju li ti treneri prehranu ili? Kad sam došla kod Zaka, rekao mi je: Saro, sve znaš! Ako želiš skakati, moraš poraditi na kilaži i to je to. I stvarno sam smršavila tada. Ma položila sam Prehranu na faksu i imam knjigu kod kuće i stvarno volim čitati i sve ja to znam u teoriji, ali jako je teško to prakticirati, osobito sad kad imam i faks i svoje treninge i treninge moje dvije mlađe grupe. Trebam i učiti u međuvremenu, doći iz Tenje do grada. Nekad sam i po tri puta znala ići do Tenja i nazad. Ne mogu baš jesti kako bih trebala. Morala bih nositi onaj mini firižider sa sobom (zamšljamo te).

Fejvorit pitanje, da se maknemo s hrane (da me ne pojedeš): imaš li neki ritual pred skok?
Dugo sam na natjecanjima skakala u istim sprintama. Sad imam nove pa ću ih proslijediti svojoj djeci s treninga. Imala sam jedan prsten koji sam nosila od 3. osnovne, ali sam ga nažalost izgubila.
Mogla si primjetiti kako pred skok pričam sama sa sobom, malo smiješno izgleda. I? Šta kažeš? Pa fino si onako popričamo. Smireno. U par navrata sam baš bila ljuta na sebe pa kažem: ajde, koji ti je vrag, znaš da to možeš?! No većinom sama sebe bodrim. To sam navikla jer sam uglavnom išla sama na natjecanja (Zak nije mogao zbog posla) i naučila sam se biti sama, pa i podsjećati se na stvari koje trebam napraviti.
Znači, nije ti tko imao ni dati komentar nakon skoka? Ne, ja sam uvijek krala tuđe trenere. Ekipa je super, uvijek ti netko pomogne, ili cure ili njihovi treneri.
Evo ti jedna smiješna situacija. Trener Zak nažalost nije mogao sa mnom biti ni na Hanžeku pa je sa mnom išao trener Dino Belegić. Uspjeli smo se izgubiti dok smo ušli gdje smo trebali. I sad, pitam ja Anu (Šimić) koja inače bude početna visina. I ona meni ni pet, ni šest, nego 1.80m! Ja onako, jel’ se ti šališ, pa ne mogu to skočiti! Kaže ona: pa vjerojatno je netko od tvojih trenera pitao. Kažem ja: pa on mi je trener i tu je sa mnom, nije pitao. Uhvatila me panika. Kad su ušli naši dobri zagrebački suci, dogovorila sam s njima da početna bude 1,70. Ja sam sama skakala na toj visini, ali kako sam znala da ću brzo otpasti, ja sam namjerno rušila na 1,70m da se maksimalno zadržim na skakalištu. I tako sam skakala 5 puta! Ozbiljno? Tako se potrefilo, tako se tješim!
Jedno od najljepših iskustava inače.
Jesu ti pljeskali onako, k’o velikim zvijezdama? Jesi tražila pljesak?
Jesu, ali nisam tražila pljesak. Ja ti ne volim navijanje dok skačem. No došli su mi svi mogući da me gledaju: prijatelji iz Osijeka, tetka iz Slovenije, obitelj, bratići, sestrične… (pol’ stadiona bili Sarini navijači… ali no pressure). I čuješ, ljudi onako kreću pljeskat, a čuješ moju mamu: neeeeee, Sara to ne voliiiiii!!! Ali bilo je super na kraju, na krilima publike sam letjela, show!
Jesi ipak bila zadnja, sa 1,75m, kako si i predvijela? Ne, bila sam sedma od sedam. Ljepše zvuči! I osvojila sam 500 dolara s kojima sa otišla na Queen, ha!

Kad pričamo o skoku u vis, ne možemo ne spomenuti Blanku Vlašić. Jesi li ju upoznala? Ne, nikad ju nisam susrela. (ne zna Blanka šta propušta)
Anu Šimić sigurno znaš, skakale ste? Jesam, jesam. S njom sam skakala i na Hanžeku.
Sigurno je bilo i smiješnih zgoda s natjecanja? Uf, sjećam se da su me dvaput zvali na doping kontrolu s najgorim mogućim rezultatom. Znači, odradim sezonu super, dođe Kup Hrvatske i ja skočim 165cm i oni mene zovu na doping kontrolu. Doping za šta? I to dvije godine zaredom!

Sada ti je trener Ferenc Kamasi. Kakav je vaš odnos?
Sad s trenerom Kamasijem radimo Horvat, Borna i ja. Na prvu mi se činio malo strog. On stvarno voli red, no zapravo je super i jako je zabavna osoba. Šalimo se na treningu i stvarno je opušten.
Baš kroz ovo vrijeme koje radim s njim, u nešto više od godinu dana, baš smo se uspjeli upoznati i vidi se da mu je stalo do atletičara tako da nije smrknut, kako se nekada čini, nego je stvarno veseo i pozitivan.

Je li ti imperativ pobjeda, što te pokreće? Osjećaj nekog osobnog zadovoljstva. Kad mi je bio težak period života, imala sam atletiku. To volim. Naravno da zbog pobjede to radim, ali ja stvarno uživam dok skačem. Naravno da je otići na natjecanje i pobijediti neki prvotni cilj, ali bitnije je pobijediti samog sebe. Koliko puta se dogodilo da odem na PH i budem prva sa 1,70m. Tata zove da pita kak’ je bilo, a ja onak’ kažem: ma prva sam, ali loše, metar sedamdeset!

Da se, kao šećer na kraju (a još nije kraj) dotaknemo tvoje dječice: sad si trenerica. Jesi li i njima mama, kao što si prijateljima? I mama i prijatelj i teta i trenerica i šta god djeci treba!
Jesi stroga? Pravedna!
A stroga, pitam? Stroga samo kad se radi o sigurnosti djece. Ne želim ja biti nekakav tiranin. Meni je uzor, po odnosu prema atletičarima, trener Zak. S djecom želim baš takav odnos! Takva jedna razina poštovanja, ali ne iz straha! Dosta sam mlada, pokušavam se i šaliti, ali me shvaćaju ozbiljno.
Želim da se svi igraju, da nešto nauče, da se zabave, ali najbitnija mi je njihova sigurnost.
Prekrasno mi je kod njih što oni stvarno jedni druge podupiru, ako jedan nešto krivo napravi, drugi odmah pomognu i objasne. Tak’ su mi nedostajali kad je bila ova glupa korona!
A jesi li prije, kao mala, htjela biti trenerica? Ma ja sam prije razmišljala da ću biti profesorica tjelesnog, dok nisam toliko ozbiljno bila u atletici. Danas se ne vidim u školstvu! Želim napraviti nešto sa znanjem koje sam stekla. Ja sebe vidim kao trenericu, kao profesoricu atletike u budućnosti!

Koga ćemo idućeg pretumbati? Kojeg trenera? Mog divnog trenera Ferenca Kamasija!

Može, a sad ti dajem 24 sata da uzmeš brač i smisliš bećarac! Ako ne budeš ti, ja ću!

Update: uzela je brač, ali kaže da joj je mozak stao.

Dok ona svira, vi pjevušite:

Motičina, selo u dva reda,
Motičina, selo u dva reda,
izdaleka k’o New York izgleda,
izdaleka k’o New York izgleda.

Jedan, dva, hopsasa!

Iz njeg’ naša Sara uvis skače,
Iz njeg’ naša Sara uvis skače,
Ima sretne patike i gače,
Ima sretne patike i gače.

Jedan, dva, hopsasa!

Pjeva, svira, ako ne’ko pita,
Pjeva, svira, ako ne’ko pita,
Nema u nje truna celulita,
Nema u nje truna celulita.

Jedan, dva, hopsasa!

Skromna nam je, ne voli galamu,
Skromna nam je, ne voli galamu,
Osim kad na Hanžeku čuje mamu,
Osim kad na Hanžeku čuje mamu.

Jedan, dva, hopsasa!

A tek kako auto ta vozi,
A tek kako auto ta vozi,
K’o šukare, kompas joj na nozi,
K’o šukare, Bože mi pomozi.

Jedan, dva, hopsasa!

Poseban prilog: rječnik Republike Donje Motičine s prijevodima (probaj pogoditi značenja iz prve – ako pogodiš 5 ili više, spreman/na si za suživot u D.M.)
Krompir (aj ovo je lagano) – krumpir
Kesa – vrećica
Kiselina – jogurt (ali domaći, kaže, jer nećemo širiti dezinformacije)
Mliko – mlijeko
Doniti – donijeti
Varenika – Mlijeko
Pura – palenta, žganci
Misusovo, pater nema pojma – e ovo nitko ne zna

P.S. Sara nam je prešutijela da je bila druga pratilja za Izboru ljepote u Splitu 2008. godine. Bilo je to u osnovnoj školi, ali kad krije ovo, tko zna to još ne znamo.

 

Sad kad smo se našalili, da vidimo što o trenerici Sari kažu mali atletičari i njihovi roditelji:

“Trenerica Sara nas dobro uči i zabavna je.” Jakov Juričić, atletičar

“Trenerica Sara mi je dobra i volim je. Najviše volim niski skip.” David Jovanović, atletičar

“Trenerica Sara zaslužuje sve pohvale. Iznimno pažljiva, strpljiva, smirena i uvijek raspoložena za rad s djecom. Naš Ivan ju jako voli. Sve najbolje!” Igor Bojanić, roditelj

“Trenerica Sara je baš dobra i pristojna s djecom. Uvijek ima lijepu majicu i kapu. Nasmijana je,dobra prema djeci i dobro uči djecu igre “Poplave i lave”.” Niko Anić

“Moja trenerica Sara, znam je od prije, ona je jako pametna cura, zabavna, voli se šaliti. Na trenizima je poštena, nije toliko stroga, ponosi se s nama kad dobro nešto napravimo. Meni je drago što mi je trenerica i nek ostane takva kakva je.” Dominik Eleš

“Jako mi je drago što imam nju za trenericu. Jako je dobra skakačica, pa tako i nama jako veliki uzor. Smiješna je i treninzi su nam jako zabavni jer ima tu neku pozitivnu atmosferu. Nikada se ne ljuti na nas, a kada nešto pogriješimo, uvijek je tu da nas ispravi bez ikakve ljutnje. Možemo s njom pričati o bilo kakvim temama jer je vrlo komunikativna osoba.” David Kurtek

“Moja trenerica je odlična jer se s njom možemo šaliti. Treninzi su nam puni smijeha i zabave, a bome i kukanja. Trenerica Sara je ponekad vrlo smotana, a najsmiješnije mi je što se plaši buba, ali i paukova. Ona nas jako voli kao i mi nju, ali nekad nas tako, kako mi kažemo, malo “ubije”. Volim ju zato što je ona trenerica puna veselja i smijeha koja se uvijek nasmije na sve. Jako smo ponosni na nju kad odlično skoči. Nikad nam nije dosadno i uvijek će naći neko rješenje. Ponekad je zaboravna. Vrlo je komunikativna i možemo s njom razgovarati o problemima, pa do ne znam ni ja čega.” Jakov Gutzmirtl

Solo za kraj:

Tekst: Ines Čuljat Santrić
Foto: Sara Aščić, privatna arhiva; službene fotografije AK Slavonija-Žito; službene fotografije AK Agram

“